Očeva kuća, kćerina briga: Priča o gubitku doma i obiteljskim raskolima
“Babo, molim te, nemoj opet počinjati!” Mirela je podigla glas, a ja sam stajao nasred dnevnog boravka, držeći se za naslon stolice kao da mi je to posljednja slamka spasa. “Nije više moguće ovako živjeti. Djeca nemaju gdje učiti, a ti… ti si stalno bolestan. Treba ti njega!”
Gledao sam je, moju jedinu kćerku, kako nervozno prebire prstima po mobitelu. U kutu sobe, njen muž Emir šuti, spuštenih očiju. Unuci, Ajla i Tarik, šaptom se svađaju oko daljinskog. Sve je nekako tijesno, zagušljivo, kao da su zidovi bliže nego jučer.
“Mirela, ovo je moja kuća. Ovdje sam živio s tvojom majkom više od četrdeset godina. Ovdje sam te gledao kako praviš prve korake, ovdje smo slavili Bajrame, ovdje smo plakali kad je tvoja nana umrla… Kako možeš tražiti da odem?” glas mi zadrhti.
Mirela uzdahne, pogleda kroz prozor na kišu koja uporno pada po sarajevskim krovovima. “Babo, ja te volim. Ali ne mogu više. Emir radi dvije smjene, ja sam stalno na poslu. Ti si pao prošli mjesec, mogao si se ozbiljno povrijediti. U domu ćeš imati doktora, društvo…”
“Društvo?” prekidam je. “Društvo su mi tvoji osmijesi, dječji smijeh, miris kahve ujutro! Šta će mi društvo stranaca?”
Emir se konačno oglasi: “Hajde, babo, nemoj tako. Znaš da Mirela ima pravo. I meni je teško gledati te kako patiš.”
Sjećanja naviru kao bujica: Jasmina i ja na balkonu, pijemo kahvu dok sunce zalazi iza Trebevića. Njena ruka u mojoj dok gledamo Ajlu kako vozi bicikl po dvorištu. Miris njenog parfema kad mi šapće: “Nikad ne idi iz ove kuće, ovdje smo sretni.” Kako da objasnim Mireli da bih radije umro ovdje nego živio negdje gdje me niko ne zna?
Noćima ne spavam. Slušam kako kiša udara po limenom krovu i pitam se gdje sam pogriješio kao otac. Jesam li previše popuštao? Jesam li trebao više štedjeti pa kupiti veći stan? Ili sam trebao ranije otići kod brata u Mostar kad me zvao?
Sljedećih dana Mirela sve češće spominje dom. Donosi brošure, pokazuje slike nasmijanih staraca koji igraju šah u dvorištu doma na Ilidži. “Vidi, babo, imaju i biblioteku! Možeš čitati koliko hoćeš!”
Ali ja ne želim tuđe knjige ni tuđe dvorište. Želim svoj stari radio koji krči kad ga upalim na Radio Sarajevo. Želim Jasmininu šalicu iz koje još uvijek pijem čaj svako jutro.
Jedne večeri, dok svi spavaju, sjedim u kuhinji i gledam kroz prozor. Ulica je pusta, samo svjetlo iz pekare preko puta treperi kroz kišu. Sjetim se kako sam nekad s Jasminom išao po kifle rano ujutro, prije nego što bi djeca ustala.
Odjednom čujem šapat iza leđa. Ajla stoji na vratima u pidžami.
“Dedo, jesi li tužan?”
Pokušavam se nasmiješiti: “Ma nisam, dušo. Samo razmišljam malo.”
Prilazi i grli me oko vrata: “Nemoj ići u dom, molim te. Ko će meni pričati priče pred spavanje? Mama kaže da ćeš biti sretniji tamo, ali ja ne vjerujem.”
Suza mi sklizne niz obraz. “Ne znam ni ja šta da radim, Ajla. Nekad odrasli ne znaju šta je najbolje.”
Sutradan Mirela dolazi s papirima za prijavu u dom. “Babo, molim te potpiši ovo. Mjesto se brzo popuni. Ako sad ne rezerviramo…”
Gledam papir, ruke mi drhte. “A šta ako ne želim? Šta ako želim ostati ovdje dok mogu hodati?”
Mirela puca: “Babo! Ne možeš biti sebičan! Mi više ne možemo ovako! Djeca nemaju mira za školu, Emir je iscrpljen! Ja sam na rubu živaca! Zar ti nije stalo do nas?”
Tišina pada kao pokrivač preko nas dvoje. Znam da je umorna, znam da joj nije lako. Ali zar je rješenje da me pošalje među strance?
Te noći sanjam Jasminu. Sjedi na našem balkonu i smiješi se: “Ne boj se, Šemsudine. Sve će biti dobro.” Probudim se sav znojan i shvatim – možda je vrijeme da pustim.
Ali kad Mirela dođe po konačan odgovor, samo šutim.
“Babo? Hoćeš li potpisati?”
Pogledam je ravno u oči: “Hoću – ali samo ako mi obećaš da ćeš dolaziti svaki vikend s djecom. I da ćeš mi donijeti moju šalicu i radio iz kuće.”
Mirela klimne glavom kroz suze.
Dva tjedna kasnije sjedim u sobi doma na Ilidži. Zidovi su bijeli, krevet čist ali hladan. Na stolu stoji Jasminina šalica i moj stari radio krči tihu sevdalinku.
Ajla dolazi svake subote i donosi mi crteže na kojima piše: “Dedo, volim te!” Mirela sjedi do mene i drži me za ruku.
Nekad mislim da sam izdao sebe što sam otišao iz kuće koju sam volio više od svega. Ali onda pogledam Ajlu i shvatim – možda ljubav nije vezana za zidove nego za ljude koji te vole.
Pitam se: Je li bolje ostati u svom domu pod svaku cijenu ili popustiti zbog onih koje voliš? Da li smo sebični kad tražimo svoje mjesto pod suncem ili kad ga ustupamo drugima?