Kad je majka mog muža postala naša nepozvana gošća: Priča o granicama, ljubavi i izdaji

“Ne mogu više, Dario! Ovo nije život!” viknula sam kroz suze dok sam pokušavala uspavati našu malu Lanu, a iz kuhinje se opet čulo kako Ankica, njegova majka, preuređuje police po svom ukusu. Bilo je to treći put taj tjedan da sam pronašla svoje začine na potpuno drugom mjestu. “Ivana, molim te, ona je samo htjela pomoći…” odgovorio je tiho, ali nisam više mogla slušati izgovore.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam rodila Lanu. Moja mama, Marija, dolazila bi svaki drugi dan iz Travnika, donosila juhu i kolače, sjedila sa mnom dok sam dojila i pričala mi kako je ona preživjela prve mjesece s troje djece. Nikad nije ostajala duže od nekoliko sati, uvijek bi pitala treba li mi pomoć ili da ode. Bila sam joj zahvalna na toj diskretnosti.

Ali onda je Dario jedne večeri došao kući ranije s posla. Bio je nervozan, šutljiv. “Mama više ne može sama u stanu. Kaže da joj je teško po stepenicama, a i doktor joj je preporučio da ne bude sama. Razmišljao sam… možda bi mogla kod nas neko vrijeme?” Nisam stigla ni odgovoriti kad su se vrata otvorila i Ankica ušla s dvije torbe i osmijehom kao da dolazi na godišnji odmor.

Prvih nekoliko dana trudila sam se biti pristojna. “Ivana, dušo, znaš li ti da bebi treba više čaja nego mlijeka? Tako smo mi radili u Bosanskoj Gradišci,” govorila bi dok mi je uzimala dijete iz ruku. Svaki moj pokušaj da objasnim kako mi pedijatrica savjetuje drugačije završio bi njenim uzdahom i pogledom prema Dariju: “Djeca danas ništa ne znaju.”

Dario je šutio. Povukao bi se u dnevnu sobu s novinama ili izašao s prijateljima na kavu. Ostajala sam sama s Ankicom i njenim pravilima: “Ne stavljaj pelene tako! Ne koristi tu kremu! Ne izlazi s djetetom kad puše bura!” Počela sam osjećati da gubim tlo pod nogama u vlastitoj kući.

Jedne večeri, dok sam presvlačila Lanu, Ankica je ušla bez kucanja. “Znaš li ti, Ivana, da Dario nikad nije volio grašak? Zašto ga stalno kuhaš?” Pogledala sam je i prvi put osjetila bijes prema ženi koja mi je dala muža. “Možda zato što ja volim grašak. I možda zato što bih voljela imati barem jednu stvar pod kontrolom u ovom stanu!”

Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut leđima. “Zašto nisi ništa rekao svojoj mami?” šapnula sam. “Ivana, ona nema nikoga osim mene… Ne mogu joj reći da ide. To bi je ubilo.”

Počela sam izbjegavati vlastitu kuhinju jer me Ankica stalno ispravljala. Moja mama više nije dolazila; rekla je da ne želi smetati Ankici. Osjećala sam se izdano od svih strana.

Jednog jutra našla sam Ankicu kako prekopava po mojim stvarima u spavaćoj sobi. “Tražim rezervne plahte,” rekla je mirno, kao da ima pravo na svaki kutak mog života. Te večeri sam eksplodirala: “Dario, ili ona ili ja! Ne mogu više!” On me gledao kao stranca: “Kako možeš biti tako sebična? To ti je druga majka!”

Počeli smo se svađati svaki dan. Lana je plakala češće nego prije. Ja sam gubila snagu i volju za bilo čim. Prijateljice su mi govorile: “To ti je Balkan, svi žive s roditeljima.” Ali ja nisam željela biti još jedna žena koja šuti i trpi.

Jednog dana sam spakirala torbu za Lanu i mene i otišla kod svoje sestre Mirele u Osijek. Dario me zvao tek navečer: “Stvarno si otišla? Zar ti ništa ne znači naša obitelj?” Nisam znala što reći. Jesmo li još uvijek obitelj ako se ja osjećam kao gost u vlastitom domu?

Tjedan dana kasnije Dario je došao po nas. Sjeli smo za stol kod Mirele i prvi put otvoreno razgovarali: “Ivana, nisam znao koliko ti je teško. Mislio sam da ćeš se naviknuti… Tako svi rade kod nas.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ja nisam svi. Ja sam tvoja žena i majka tvog djeteta. Ako ne postaviš granice svojoj mami, izgubit ćeš mene.”

Dogovorili smo se da će Ankica pronaći stan blizu nas i da ćemo joj pomagati kad treba, ali da naš dom mora biti naš prostor.

Danas, kad Lana trči po stanu i smije se, često se pitam: Koliko žena još uvijek šuti zbog tradicije? Koliko nas mora birati između sebe i tuđih očekivanja? Je li moguće biti dobar sin i dobar muž u isto vrijeme – ili uvijek netko mora ostati po strani?