Rastati se ili spasiti brak? Priča o Ani i Dini
“Ne mogu više, Dino!” viknula sam kroz suze dok sam pokušavala umiriti malog Ivana koji je opet imao temperaturu. Dino je stajao na vratima dnevne sobe, s mobitelom u ruci, pogledom prikovanim za ekran. “Ana, molim te, imam važan poziv iz firme. Možeš li to riješiti sama?” Njegov glas bio je umoran, ali i hladan, kao da sam mu još jedna obaveza na popisu.
U tom trenutku, sve frustracije posljednjih mjeseci provalile su iz mene. “Sama? Sve radim sama! Ti si stalno na poslu, a ja ne znam više ni tko sam!” Glas mi je drhtao, a Ivan je plakao još jače. Naša starija kćerka, Lejla, stajala je u kutu sobe i gledala nas velikim, uplašenim očima.
Dino je uzdahnuo i spustio mobitel. “Ana, znaš da radim za nas. Ako ne budem radio, kako ćemo platiti režije? Kako ćemo kupiti lijekove za Ivana?”
“A što vrijedi novac ako nemamo mira u kući? Ako se svaki dan svađamo pred djecom?”
Nakon te večeri, tišina je postala naš stalni gost. Dani su prolazili u rutini: Dino bi odlazio rano, vraćao se kasno, a ja bih pokušavala balansirati između posla od kuće i brige za djecu. Ivanova bolest nije jenjavala. Svaki tjedan nova pretraga, nova dijagnoza, nova briga. Lejla je postala povučena, često bi me pitala: “Mama, hoćeš li ti i tata opet biti sretni?”
Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušajući Ivanovo teško disanje i razmišljala: gdje smo pogriješili? Sjećam se dana kad smo se vjenčali u Sarajevu – Dino je bio pun života, šalio se sa svima, obećavao mi da ćemo zajedno proći kroz sve oluje. A sada… kao da smo dva stranca pod istim krovom.
Jednog jutra, dok sam spremala Lejlu za vrtić, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Mirela iz Zagreba. “Ana, dođi kod mene na vikend. Trebaš predah. Ja ću pričuvati djecu, ti malo odmori.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade. Možda nam treba distanca. Možda ću shvatiti što želim kad odem.
Kad sam rekla Dini da idem kod Mirele, samo je kimnuo glavom. Nije pitao koliko ostajem ni kako ću putovati s dvoje djece. Taj njegov ravnodušni pogled boljelo me više od svih svađa.
U Zagrebu sam napokon mogla disati. Mirela me odvela na kavu na Cvjetni trg. “Ana, znaš da nisi sama. Ali moraš odlučiti – hoćeš li se boriti za svoj brak ili pustiti Dinu?”
Te noći dugo sam razgovarala s Mirelom. Prisjećale smo se djetinjstva u Mostaru, naših roditelja koji su prošli rat i ostali zajedno unatoč svemu. “Ali oni su imali jedno drugo”, rekla sam tiho. “A ja imam osjećaj da Dino i ja više nemamo ništa zajedničko osim djece.”
Vratila sam se kući s još više pitanja nego odgovora. Dino me dočekao u kuhinji, prvi put nakon dugo vremena bez mobitela u ruci.
“Ana…” započeo je nesigurno. “Znam da nisam bio tu za tebe. Znam da si umorna i da si sve sama nosila na leđima. Ali bojim se… Bojim se da ću sve izgubiti ako ne uspijem na poslu.”
Suze su mi krenule niz lice. “A ja se bojim da ću izgubiti tebe ako ovako nastavimo.” Po prvi put smo razgovarali iskreno, bez optužbi i ljutnje.
Dogovorili smo se otići zajedno kod bračnog savjetnika u Mostaru. Prvi susret bio je težak – oboje smo plakali, izgovarali stvari koje smo godinama potiskivali. Savjetnica nam je rekla: “Brak nije samo ljubav – to je svakodnevna borba, kompromis i spremnost da oprostite jedno drugome.”
Počeli smo malim koracima – zajedničke šetnje s djecom po Vrelu Bosne, večere bez mobitela, razgovori prije spavanja o svemu osim o poslu i bolestima.
Ivanovo zdravlje se polako popravilo. Lejla je opet počela crtati nas kao obitelj koja se smije.
Ali i dalje ima dana kad poželim odustati. Kad me iscrpljenost slomi i kad osjetim da Dino opet bježi u posao.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna? Ili je ponekad bolje pustiti osobu koju voliš?
Što vi mislite – vrijedi li borba za brak ili treba znati kada je vrijeme za kraj?