Između Očeva Groba i Zeta: Priča o Izgubljenoj Kćeri
“Ne mogu vjerovati da nisi došla, Lejla! Tvoj otac bi bio slomljen da ovo vidi!” – glas mi je drhtao dok sam stajala u hodniku, gledajući u telefon koji je šutio. Bio je to dan kada smo obilježavali petu godišnjicu smrti mog muža, Enesa. Svake godine do sada, Lejla je dolazila, palila svijeću, plakala na njegovom grobu. Ove godine – ništa. Samo poruka: “Mama, ne mogu doći. Damir ima važan sastanak, a i nisam baš najbolje.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u praznu stolicu gdje je Lejla uvijek sjedila, i osjećala kako mi srce puca. Sjećanja su navirala: ona kao djevojčica, kako trči ocu u zagrljaj, njihovi zajednički izleti na Plitvice, smijeh u dvorištu naše kuće u Travniku. Sve to sada kao da je nestalo.
Damir… Od kada se udala za njega, Lejla se promijenila. Prvo su bile sitnice – nije više dolazila svake nedjelje na ručak, počela je izbjegavati porodična okupljanja. Onda su došle ozbiljnije stvari: preselili su se u Zagreb, rijetko se javljala, a kad bi došla, uvijek bi žurila nazad. “Damir ne voli kad kasnim,” govorila bi tiho, spuštenih očiju.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom. “Lejla, jesi li sretna? Nedostaješ nam. Tvoj otac bi volio da si češće ovdje.” Pogledala me s tugom, ali i nekom čudnom nelagodom. “Mama, Damir ima puno obaveza… A i ja radim… Nije lako.”
Ali nije to bila samo zauzetost. Osjećala sam da nešto nije u redu. Damir nikada nije volio našu bliskost. Kad god bi došli kod nas, bio bi hladan, povučen. Jednom sam slučajno čula kako joj tiho govori: “Opet tvoja mati dramatizira. Ne možeš cijeli život biti vezana za prošlost.”
Na dan godišnjice, otišla sam sama na groblje. Kiša je padala sitno, kao da i nebo plače sa mnom. Položila sam cvijeće na Enesov grob i šaptala: “Oprosti joj. Ne znam šta se dešava s našom Lejlom.”
Kad sam se vratila kući, odlučila sam nazvati Lejlu još jednom. Telefon je zvonio dugo prije nego što se javila. “Mama?” – glas joj je bio umoran.
“Lejla, samo sam htjela da znaš koliko mi fališ. Tvoj otac… Znaš koliko ti je značio ovaj dan. Zašto nisi mogla doći?”
S druge strane tišina. Onda šapat: “Damir nije htio da idem. Rekao je da previše živim u prošlosti i da trebam misliti na nas dvoje. Mama… osjećam se izgubljeno.” Glas joj je zadrhtao.
“Lejla, dušo, tvoja porodica te voli. Tvoj otac bi želio da budeš sretna, ali ne po cijenu toga da izgubiš sebe. Ako ti treba pomoć… znaš da sam tu.”
Nakon tog razgovora danima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu, o tome kako smo gradili život iz ničega, kako smo Enes i ja uvijek učili Lejlu da porodica dolazi prije svega. Sad mi se činilo da gubim jedino dijete.
Moja sestra Sanja pokušavala me utješiti: “Pusti je malo, vratit će se ona kad shvati šta gubi.” Ali ja sam znala – ako sada ne reagiram, možda će biti kasno.
Jedne večeri Lejla me iznenadila pozivom: “Mama, mogu li doći sutra? Sama?” Srce mi je poskočilo od nade.
Došla je rano ujutro, bez šminke, umorna i s podočnjacima. Sjela je za stol i počela plakati.
“Ne znam više ko sam… Damir stalno govori da sam slaba jer mi fali tata… Da sam previše vezana za tebe… Ali ja ne mogu protiv sebe!”
Prišla sam joj i zagrlila je kao kad je bila mala.
“Lejla, niko nema pravo da ti oduzme uspomene ili porodicu. Ako te voli, voljet će te cijelu – sa svim tvojim bolima i radošću.”
Dugo smo razgovarale. Ispričala mi je kako Damir sve češće kritizira njene veze s porodicom, kako joj prigovara što želi obilježavati važne datume iz prošlosti.
“Mama, bojim se da ću ga izgubiti ako mu se suprotstavim… Ali još više se bojim da ću izgubiti sebe.”
Te riječi su me pogodile dublje nego išta prije.
“Dušo moja,” rekla sam tiho, “ništa nije vrijedno toga da izgubiš ono što jesi. Tata bi bio ponosan na tebe kad bi znala stati za sebe.”
Lejla je otišla kući s obećanjem da će razgovarati s Damirom i postaviti granice.
Dani su prolazili u neizvjesnosti. Ponekad bi poslala poruku: “Razmišljam o svemu što si rekla.” Jedne večeri stigla je poruka: “Mama, odlučila sam – iduće godine zajedno idemo na tatin grob. Obećavam.”
Sjedim sada sama u kuhinji i pitam se: Koliko puta roditelji moraju pustiti djecu da padnu kako bi naučili letjeti? I gdje prestaje briga, a počinje borba za njihovu sreću?
Šta vi mislite – treba li pustiti djecu da sama pronađu svoj put ili se boriti za njih dok god možemo?