Kad tišina zamijeni smijeh: Rođendan bez poziva
“Sretan rođendan, Ivana!” začuo se glas moje majke iz kuhinje, dok sam sjedila za stolom zureći u ekran mobitela. Sat je otkucavao devet ujutro, a moj telefon bio je sablasno tih. Nekad bi već do ovog trenutka imala desetak propuštenih poziva, stotine poruka i bar dvije najave iznenadnih posjeta. Danas – ništa. Samo poruka iz banke da mi je stigla uplata plaće.
“Hvala, mama,” odgovorila sam tiho, pokušavajući prikriti razočaranje. Majka je primijetila moj ton, ali nije ništa rekla. Znala je. I ona je gledala kako se moj svijet sužava iz godine u godinu.
Nekad sam bila Ivana koja okuplja ljude. Organizirala sam večere za desetak prijatelja, vikendom vodila društvo na izlete na Plitvice ili na more kod Mire u Makarsku. Bila sam ona koja prva šalje poruku: “Hej, idemo na kavu?” ili “Kod mene je večeras film!”. Ljudi su voljeli biti blizu mene – ili sam barem tako mislila.
Prvi znakovi promjene došli su polako, gotovo neprimjetno. Prvo je Sanja preselila u Njemačku. Onda se Dario oženio i postao otac – više nije imao vremena za spontane izlaske. Mirela je našla novi posao u Sarajevu i odjednom su joj vikendi postali dragocjeni za odmor. Svi su imali opravdanja, a ja sam ih prihvaćala bez pogovora.
Ali onda su počeli nestajati i oni koji su ostali. “Znaš kako je, Ivana, djeca, posao, muž…” govorila bi mi Ana dok bi žurila s jednog sastanka na drugi. “Javit ću ti se čim uhvatim vremena!” Nikad se nije javila.
Prošle godine još sam imala nadu. Pripremila sam tortu, kupila vino, čak sam ispekla pitu od jabuka po receptu koji mi je poslala Jasmina iz Mostara. Očekivala sam da će netko navratiti, kao nekad. Nitko nije došao. Samo poruke na Viberu – one generičke, s emotikonima i GIF-ovima.
Ove godine nisam ni pokušavala. Samo sam sjedila i čekala da prođe dan.
U podne me nazvala sestra, Iva. “Sretan rođendan, seko! Znaš da te volim!” rekla je veselo, ali iza glasa sam čula umor. “Oprosti što ne mogu doći danas, Marko ima temperaturu, a Luka mora na trening…”
“Nema veze,” odgovorila sam automatski. “Vidimo se kad budeš mogla.” Zatvorila sam oči i pustila suzu da sklizne niz obraz.
Popodne sam otišla do trgovine po kruh i mlijeko. Na blagajni me prepoznala stara susjeda Ružica: “Ivana, jesi li to ti? Sretan rođendan! Sjećaš li se kad smo kod tebe slavili do jutra? Eh, bila su to vremena…”
“Jesam, Ružice,” nasmiješila sam se kroz knedlu u grlu. “Bila su to lijepa vremena.” Ružica je otišla svojim putem, a ja sam ostala stajati ispred trgovine s vrećicom u ruci i osjećajem da mi nešto klizi kroz prste.
Vratila sam se kući i sjela za stol s majkom. Ona je šutjela, a ja sam gledala kroz prozor u prazno dvorište. Sjetila sam se kako smo prije nekoliko godina ovdje slavili moj rođendan uz gitaru i pjesmu – Ivan iz susjedstva svirao je Olivera, Mirela je pjevala “Vjeruj u ljubav”, a ja sam bila okružena ljudima koje volim.
“Ivana,” rekla je majka tiho, “možda bi trebala nekome ti prva poslati poruku? Znaš kako ljudi danas žive – svi su u svojim problemima…”
“Mama, uvijek ja prva šaljem poruke,” odgovorila sam s gorčinom. “Umorila sam se biti ona koja vuče sve za rukav. Zar nije vrijeme da netko drugi mene potraži?”
Majka me pogledala sa suosjećanjem koje me još više boljelo.
Navečer sam upalila televizor da prekinem tišinu. Na ekranu su mladi slavili rođendan u nekom zagrebačkom kafiću – smijeh, pjesma, zagrljaji. Osjetila sam kako mi srce steže zavist i tuga.
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Neznan broj.
“Halo?”
“Ivana? Ovdje je Lejla iz srednje škole! Sjetila sam se da ti je danas rođendan… Slučajno sam naišla na tvoju sliku na Facebooku pa rekoh – ajde da nazovem! Kako si?”
Osjetila sam toplinu u grudima koju nisam osjećala godinama.
“Lejla! Pa gdje si ti? Nisam te čula sto godina!”
Razgovarale smo pola sata o svemu i ničemu – o starim profesorima, o tome kako joj sin ide na fakultet u Splitu, o tome kako joj muž radi u Sloveniji pa je često sama.
Kad smo završile razgovor, osjećala sam se malo manje sama.
Ali kad je tišina opet zavladala stanom, shvatila sam koliko mi nedostaje bliskost koju sam nekad imala sa svojim prijateljima. Nedostaje mi osjećaj pripadnosti, onaj trenutak kad znaš da si nekome važan bez da to moraš tražiti ili moliti.
Zatvorila sam oči i zapitala se: jesam li ja kriva što su svi otišli? Jesam li previše očekivala od ljudi ili su oni jednostavno nastavili dalje bez mene?
Možda je ovo samo prolazna faza života – možda će se netko opet sjetiti mene kad mu zatrebam ili kad mu bude dosadno. Možda ću opet biti ona Ivana koja okuplja ljude oko stola.
A možda ću naučiti biti sama sa sobom i pronaći sreću u tišini.
Pitam vas: jeste li ikada osjetili ovakvu samoću? Je li prijateljstvo danas stvarno postalo luksuz ili smo ga sami pretvorili u nešto što traje samo dok traje zabava?