Sve što sam imala – priča o izdaji i novom početku

“Moraš mi sve potpisati! Sve! Zašto si joj vjerovala? Ona te pokušava prevariti!” vikao je Damir, Ivanov brat, dok je lupao šakom o stol. Bila je kasna večer, moja mala Lana je već spavala, a ja sam u kuhinji pokušavala skuhati čaj i smiriti ruke koje su mi drhtale. Damir je stajao na vratima, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ja sam osjećala kako mi se srce steže.

Nikada nisam mislila da će moj život završiti ovako – sama s djetetom, bez muža, bez sigurnosti. Prije samo godinu dana imali smo sve: zajedničke večere, izlete na more, smijeh u dnevnom boravku. Ivan je bio moj oslonac, ili sam barem tako mislila. No, onda je došao onaj poziv. “Neću se vratiti kući. Zaljubio sam se u drugu ženu. Oprosti, ali ovo je kraj.” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala Damira kako prijeteći stoji ispred mene.

“Damire, molim te, Lana spava…” šaptala sam, nadajući se da će barem zbog nje stišati ton. Ali nije ga bilo briga. “Nije me briga! Sve što je Ivan imao pripada našoj obitelji! Ti si tuđinka!”

Zaboljelo me to više nego što bih htjela priznati. Nisam bila iz ovog grada – doselila sam iz Sarajeva kad sam upoznala Ivana na studentskoj razmjeni u Zagrebu. Njegova obitelj me nikad nije do kraja prihvatila. Uvijek sam bila ona ‘strankinja’, ‘Bosanka’, iako sam dala sve od sebe da im budem dobra snaha.

Nakon što je Ivan otišao, sve se promijenilo. Njegova majka više nije dolazila čuvati Lanu, Damir je počeo dolaziti svaki tjedan s nekim papirima za potpisivanje. “Ivan želi da sve pređe na mene dok se ne riješi razvod!” govorio je. Nisam mu vjerovala. Znala sam da Ivan ima novu ženu, ali nisam vjerovala da bi mi oduzeo krov nad glavom.

Jedne večeri, dok sam slagala Lanine igračke, zazvonio je mobitel. Bila je to Sanja, Ivanova nova partnerica. “Slušaj me dobro,” rekla je hladno, “Ivan neće plaćati alimentaciju dok ne potpišeš papire koje ti Damir donosi. Tako će biti najbolje za sve.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.

Nisam imala nikoga kome bih se obratila. Moji roditelji su ostali u Sarajevu, a prijatelji su se udaljili kad su saznali za razvod. U malom mjestu poput ovog, svi znaju sve – i svi su stali na Ivanovu stranu. “Šta si očekivala? Da će te Hrvat uzeti za stalno?” šaputale su komšinice iza leđa.

Jedne noći Lana se probudila plačući. Sjela sam kraj njezinog kreveta i pogladila joj kosu. “Mama, gdje je tata?” pitala je tiho. Nisam znala što da kažem. “Tata… tata više ne živi s nama, ali mama te voli najviše na svijetu.”

Sljedećih tjedana Damir je postajao sve uporniji. Prijetio mi je sudom, socijalnom službom, čak i policijom. “Ako ne potpišeš, izbacit ćemo te iz stana!” vikao je jednog dana pred Lanom. Tada sam prvi put osjetila pravi bijes – ne prema Ivanu ili Damiru, nego prema sebi što sam dopustila da me slome.

Odlučila sam potražiti pomoć. Otišla sam u centar za socijalnu skrb u gradu. Socijalna radnica Marija me saslušala i rekla: “Ne smiju vas izbaciti bez sudske odluke. Imate pravo na dio imovine i alimentaciju za dijete.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.

Počela sam skupljati dokaze – poruke od Ivana, prijetnje od Damira, izjave susjeda koji su čuli galamu. Prijavila sam prijetnje policiji. Damir je poludio kad je saznao. “Sad si stvarno gotova!” vikao je pred zgradom dok su ga susjedi gledali kroz prozor.

Ivan mi se javio tek nakon nekoliko mjeseci tišine. “Nisam znao da ti Damir prijeti… Nisam htio da ispadne ovako,” rekao je umorno preko telefona. “Sanja me nagovorila na sve ovo… Bojao sam se da ću izgubiti sve ako joj ne popustim.” Osjetila sam mješavinu gađenja i sažaljenja.

“Ivan, imaš dijete koje te treba. Ne tražim ništa osim onoga što nam pripada po zakonu.”

Na kraju smo završili na sudu. Sudac je presudio u moju korist – Lana i ja smo mogle ostati u stanu dok se ne riješi podjela imovine, a Ivan mora plaćati alimentaciju.

Nije bilo lako – svaki dan bio je borba s papirima, odvjetnicima i vlastitim strahovima. Ali polako sam počela graditi novi život za sebe i Lanu. Pronašla sam posao u lokalnoj knjižnici, upoznala nekoliko žena koje su prošle slično i shvatila da nisam sama.

Ponekad još uvijek noću sjedim u kuhinji s čajem u ruci i pitam se: kako sam mogla biti tako slijepa? Zašto žene uvijek moraju dokazivati svoju vrijednost kad ostanu same? I hoće li Lana jednog dana razumjeti zašto smo morale proći kroz sve ovo?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Što biste vi učinili na mom mjestu?