Između Dva Doma: Kako Sam Izgubila Svoju Djecu
“Ne mogu vjerovati da si nam to napravila!” viknula je Lana, moja starija kćerka, dok su joj suze klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena kutijama i mirisom svježe okrečenih zidova, ali ništa nije mirisalo na dom. Moje srce se slamalo dok sam gledala Lanu i njenog brata Dina kako me gledaju kao stranca.
Sve je počelo prije godinu dana, kad je moj muž Damir dobio posao u Zagrebu. Sarajevo nam je bilo sve – naši prijatelji, porodica, uspomene. Ali Damirova prilika bila je rijetka, a ja sam vjerovala da radim ono što je najbolje za nas. “Bit će nam bolje, djeco. Novi početak!” govorila sam im dok sam pakirala njihove stvari, ali njihova lica su govorila sve – nisu mi vjerovali.
Prvih mjeseci u Zagrebu osjećala sam se kao da hodam po ledu. Lana je šutjela satima, zatvorena u sobi, a Dino je bježao iz škole pod izgovorom da ga boli stomak. Damir je bio sve manje kod kuće, a kad bi došao, svađali bismo se zbog sitnica – tko će pokupiti djecu, tko će platiti račune. Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lana je došla do mene:
“Mama, zašto si nam to napravila? Zašto smo morali otići?”
Nisam imala odgovor koji bi mogao ublažiti njenu bol. Samo sam šutjela i pustila da voda teče preko mojih ruku, kao da će odnijeti svu krivnju koju sam osjećala.
Kako su mjeseci prolazili, udaljenost između mene i djece postajala je sve veća. Lana je počela izlaziti s društvom koje nisam poznavala, vraćala se kasno i često sam nalazila prazne limenke piva u njenoj torbi. Dino je postao povučen, satima bi igrao igrice na računalu i izbjegavao svaki razgovor sa mnom. Pokušavala sam razgovarati s Damirom, ali on bi samo odmahnuo rukom:
“Pusti ih, proći će ih to. I nama je bilo teško kad smo bili klinci.”
Ali meni nije prolazilo. Svake noći bih ležala budna, slušajući tišinu stana koji nikad nije postao dom. Počela sam sumnjati u sve odluke koje sam donijela.
Jednog dana Lana nije došla kući cijelu noć. Zvala sam njene prijatelje, obilazila kvartove, plakala pred vratima policije. Kad se napokon vratila ujutro, izgledala je slomljeno.
“Ne možeš me više kontrolirati! Nisi mi više mama!” viknula je prije nego što se zaključala u sobu.
Dino me gledao sa strahom u očima. “Mama, hoćeš li i mene natjerati da odem negdje gdje ne želim biti?”
Tada sam shvatila koliko sam ih povrijedila. Nisam ih slušala. Nisam im dala priliku da tuguju za onim što su izgubili. Umjesto toga, tjerala sam ih naprijed, misleći da znam što je najbolje.
Počela sam tražiti pomoć – razgovarala sam s psihologom u školi, čitala forume na internetu gdje su druge majke dijelile svoje priče o otuđenju djece nakon preseljenja. Pisala sam Lani pisma koja nikad nisam imala hrabrosti dati joj. Dinu sam pokušavala pokazati da ga volim malim gestama – omiljenim sendvičem za užinu, zajedničkim gledanjem crtića koje je volio kad je bio mali.
Ali zidovi su ostali visoki.
Jedne večeri Damir i ja smo se žestoko posvađali. On je vikao da dramatiziram, ja sam mu predbacivala što nas je odveo iz Sarajeva. Djeca su sve čula. Sutradan me Lana pogledala ravno u oči:
“Vi ste nas uništili svojim svađama i selidbama. Ja više ne želim biti dio ove porodice!”
Te riječi su me pogodile kao nož.
Nakon toga Lana je počela sve više vremena provoditi kod prijateljice Maje čiji su roditelji bili razvedeni ali su barem razgovarali s djecom. Dino se povukao još dublje u svoj svijet.
Pitala sam se gdje sam pogriješila. Je li to bila selidba? Ili način na koji sam pokušavala kontrolirati njihove osjećaje? Jesam li trebala ostati u Sarajevu i žrtvovati Damirovu karijeru?
Jednog jutra našla sam poruku na stolu: “Mama, idem kod Maje na nekoliko dana. Ne brini za mene.” Nije bilo poljupca ni crteža srca kao nekad kad bi mi ostavljala poruke.
Tada sam odlučila napisati pismo – ne Lani, nego sebi:
“Draga Sanja,
Zaboravila si slušati svoju djecu. Zaboravila si da dom nije mjesto nego ljudi koje voliš. Vrijeme je da im pokažeš da ih voliš bez obzira gdje ste.”
Počela sam malim koracima – prestala sam prigovarati Lani zbog izlazaka i umjesto toga pitala kako joj mogu pomoći. Dinu sam predložila zajednički odlazak na nogometnu utakmicu Dinama – prvi put nakon dugo vremena pristao je izaći sa mnom.
Damir i ja smo otišli na bračno savjetovanje. Prvi put smo iskreno razgovarali o tome koliko nam svima nedostaje Sarajevo i koliko smo pogriješili što nismo uključili djecu u odluku o preseljenju.
Polako, ali sigurno, zidovi su počeli padati. Lana mi je jedne večeri tiho rekla: “Mama, fali mi Sarajevo… ali možda možemo zajedno otići na vikend?” Dino me zagrlio nakon utakmice i rekao: “Bilo mi je lijepo danas.”
Znam da još nismo potpuno izliječeni. Ali naučila sam da ljubav nije kontrola ni žrtva – ljubav je slušanje i prihvaćanje.
Ponekad se pitam – koliko roditelja oko mene prolazi isto? Koliko nas misli da zna što je najbolje za djecu, a zapravo ih ne čuje? Možemo li ikada potpuno ispraviti svoje pogreške ili samo učimo živjeti s njima?