Majčina noćna mora: Istina iza Valentininih suza
“Valentina!” moj glas je odjeknuo stubištem, dok mi je srce tuklo kao ludo. Nije prošlo ni pet sekundi otkako sam čula onaj krik, ali činilo se kao vječnost. Vrata stana su bila odškrinuta, a iznutra se širio miris juhe i nečeg kiselkastog, ali sve je to nestalo pred prizorom koji me dočekao.
Moja kćer, Valentina, ležala je sklupčana na podu dnevne sobe, ruku podignutih iznad glave, dok je iznad nje stajala Sanja – nova žena mog bivšeg muža, Daria – s metlom u ruci. Sanja je bila zadihana, lice joj je bilo crveno, a oči su joj bljeskale nekom hladnom odlučnošću. Valentina je jecala, a na njezinoj ruci već se pojavljivala crvena crta.
“Što to radiš mojoj kćeri?!” viknula sam, jureći prema njima. Sanja je spustila metlu kao da je upravo shvatila što drži u ruci. “Nora, nije kako misliš…” počela je, ali nisam ju htjela slušati.
Valentina se privila uz mene, drhteći. “Mama, nisam ništa kriva…” šaptala je kroz suze. Srce mi se slamalo dok sam joj gladila kosu i pokušavala ostati pribrana. “Šuti, dušo. Sve će biti u redu.”
Dario se pojavio na vratima kuhinje, zbunjen i ljut. “Što se ovdje događa? Nora, što radiš ovdje ranije?”
“Došla sam po svoje dijete! Pogledaj što joj je tvoja žena napravila!”
Sanja je odmah počela objašnjavati: “Valentina je prolila sok po podu i nije htjela obrisati! Samo sam… htjela da nauči odgovornost!”
“Odgovornost?! Tako što ćeš je tući metlom?” glas mi je podrhtavao od bijesa.
Dario je pogledao Sanju, pa mene, pa Valentina. “Sanja nikad ne bi naudila Valentini. Nora, ti uvijek dramatiziraš!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Dario, pogledaj dijete! Pogledaj joj ruku!”
Valentina je šutjela, glavu zabijenu u moje krilo. Znam da nije prvi put da ovako reagira – već mjesecima primjećujem da se povlači u sebe nakon vikenda kod oca. Ali svaki put kad bih nešto rekla, Dario bi me optužio da izmišljam i pokušavam ga udaljiti od djeteta.
Te večeri nisam mogla spavati. Valentina je ležala pored mene u krevetu, stisnuta kao malo mače. Gledala sam u strop i vrtjela scene iz prošlosti: kako Dario viče na mene jer kasnim s alimentacijom; kako Sanja prevrće očima kad dođem po Valentina; kako mi socijalna radnica govori da nema dokaza za zanemarivanje.
Sljedećeg jutra odlučila sam: više neću šutjeti. Nazvala sam svoju sestru Lejlu.
“Lejla, ne mogu više ovako. Sanja ju je udarila metlom! Valentina ima modricu!”
Lejla je uzdahnula: “Nora, znaš da ti vjerujem. Ali znaš i koliko je teško dokazati takve stvari… Jesi li sigurna da želiš opet prolaziti kroz sudove?”
“Nemam izbora. Ako sad odustanem, što će biti sljedeće? Što ako joj jednom stvarno ozbiljno naudi?”
Tjedni su prolazili u agoniji čekanja na termin kod psihologa i razgovore sa socijalnom službom. Dario me optuživao da manipuliram Valentinom protiv njega. Sanja me izbjegavala na ulici, ali čula sam kako priča susjedama da sam luda i ljubomorna.
Jedne večeri, dok smo Valentina i ja crtale za stolom, tiho mi je rekla: “Mama, mogu li ti nešto reći?”
Pogledala sam je u oči. “Naravno, dušo. Što god želiš.”
“Sanja mi često viče kad tata nije tu. Kaže da sam glupa i nespretna. Nekad me gurne ili povuče za kosu… Ali tata joj vjeruje više nego meni.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Zašto mi to nisi prije rekla?”
Slegnula je ramenima: “Bojala sam se da ćeš se ljutiti ili da će tata biti još tužniji.”
Te riječi su me slomile. Koliko puta sam i sama šutjela zbog mira u kući? Koliko puta sam gutala uvrede i poniženja misleći da tako štitim svoje dijete?
Na sudu su me gledali kao još jednu ogorčenu bivšu ženu koja želi napakostiti bivšem mužu. Dario je doveo svjedoke – njegovu majku Ljiljanu i prijatelja Ivana – koji su tvrdili da Sanja voli Valentinu kao svoje dijete.
Ali Valentina je pred psihologom nacrtala crnu figuru s metlom i napisala: “Ovo je teta Sanja kad viče na mene.” Taj crtež bio je dovoljan da pokrene istragu.
Mjesecima smo živjele pod povećalom institucija. Ljudi su šaptali iza leđa: “Vidi Noru, opet pravi dramu…” Moji roditelji su me molili da popustim radi mira u obitelji.
Ali nisam mogla odustati.
Jednog dana stiglo je rješenje: privremeno skrbništvo dodijeljeno meni dok se ne utvrde sve okolnosti.
Valentina me zagrlila i šapnula: “Hvala ti što si me spasila, mama.” Tada sam znala da sam napravila pravu stvar – bez obzira na cijenu.
Ponekad noću ležim budna i pitam se: koliko još djece šuti iz straha? Koliko majki odustane jer ih nitko ne čuje?
Možda će netko pročitati moju priču i skupiti snage reći: dosta je bilo šutnje.