Osveta u tanjiru: Kako sam svojoj svekrvi pokazala zube

“Jelena, opet si ostavila mrlje na tanjirima. Kod nas u selu ni svinje ne jedu iz takvih posuda!” – odjeknuo je glas moje svekrve, Ankice, kroz kuhinju. Ruke su mi drhtale dok sam ispirala zadnji tanjir, a suze su mi prijetile da skliznu niz obraze. Ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo. Pogledala sam je ravno u oči i prvi put u pet godina braka odgovorila: “Možda bi svinje kod vas bile sretnije nego ja ovdje.”

Tišina je bila teža od olova. Moj muž, Ivan, sjedio je za stolom i pravio se da ne čuje ništa, kao i obično. Njegova sestra, Sanja, samo je prevrnula očima i nastavila tipkati po mobitelu. Svekrva je stisnula usne u tanku crtu i izašla iz kuhinje, ostavljajući za sobom miris lavande i prezira.

Od tog trenutka znala sam da više ne mogu šutjeti. Godinama sam trpjela njene komentare o mojoj kosi, odjeći, načinu kuhanja, pa čak i o tome kako slažem veš. “U mojoj kući se zna red,” govorila bi, kao da sam ja neka divlja zvijer koju treba ukrotiti. Ivan bi uvijek govorio: “Pusti je, takva ti je ona. Navikni se.” Ali kako se naviknuti na to da te netko svakodnevno gazi?

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u plafon i razmišljala o svemu što sam žrtvovala zbog ovog braka. Ostavila sam svoj posao u Sarajevu, preselila se u Ivanovu rodnu kuću u malom mjestu kod Osijeka, gdje svi znaju sve o svakome. Svaki moj korak bio je pod povećalom – od toga kako perem prozore do toga koliko soli stavljam u supu.

Sutradan sam odlučila da više neću biti žrtva. Ako Ankica voli red i čistoću, dobit će ih – ali na moj način. Počela sam detaljno čistiti kuću, ali samo one dijelove koje ona najmanje koristi. Njenu sobu i kupaonicu ostavila sam netaknutima. Kad bi gosti dolazili, uvijek bi ih vodila da vide “moj” dio kuće – blistav, mirisan, besprijekoran. Ali kad bi gosti otišli, Ankica bi pronašla prašinu na svom noćnom ormariću ili mrlju na ogledalu i vikala bi na mene pred svima.

Jednog dana, dok je pripremala ručak za cijelu porodicu – Ivanove rođake iz Zagreba – namjerno sam ostavila nekoliko tanjira s malim flekama od umaka. Znala sam da će ih ona pronaći. I pronašla ih je, naravno, baš kad su svi sjeli za stol.

“Jelena! Kakva je ovo sramota? Pogledajte vi ovo!” – mahala je tanjirom pred svima. Svi su zašutjeli. Pogledala sam je mirno i rekla: “Možda su tanjiri prljavi, ali barem nisam prljava u duši.” Ivanovi rođaci su se pogledali i počeli tiho smijuljiti.

Te večeri Ivan me napao: “Zašto joj to radiš? Znaš da joj nije lako otkad je ostala sama!” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. “A meni je lako? Ostavila sam sve zbog tebe! Zar ne vidiš kako me tretira?” On je samo slegnuo ramenima i otišao iz sobe.

Počela sam se povlačiti u sebe. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Svekrva je postajala još gora – svaki moj korak bio je pogrešan. Jednog dana dok sam vješala veš vani, prišla mi je susjeda Mara: “Jelena, dušo, nemoj joj zamjeriti. Znaš kakva je Ankica otkad joj je muž poginuo na gradilištu… Svi smo mi ovdje malo slomljeni.” Pogledala sam Maru i prvi put osjetila trunku sažaljenja prema Ankici.

Ali sažaljenje nije bilo dovoljno da zaboravim godine poniženja. Odlučila sam joj uzvratiti na način koji će pamtiti cijelo selo.

Organizirala sam večeru za Ivanov rođendan i pozvala cijelu porodicu – uključujući i Ankicine sestre iz Tuzle koje su uvijek bile na njenoj strani. Pripremila sam sve sama: pitu krompirušu po receptu moje majke iz Sarajeva, domaći ajvar, kolače… Sve je bilo savršeno servirano – osim jednog detalja. Ankicin tanjir bio je najprljaviji od svih.

Kad je sjela za stol i ugledala svoj tanjir, lice joj se izobličilo od bijesa: “Jelena! Šta ti misliš ko si ti?” Svi su zanijemili. Pogledala sam je ravno u oči: “Samo snaha koja više neće šutjeti.” Nastao je muk.

Ivanove tetke su počele šaptati među sobom, a Sanja je prvi put stala na moju stranu: “Mama, stvarno pretjeruješ zadnjih godina.” Ankica je ustala od stola i otišla u svoju sobu.

Te noći Ivan mi je prišao tiho: “Možda si pretjerala… ali možda si i trebala to napraviti.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Dani nakon toga bili su drugačiji. Ankica više nije komentirala svaki moj pokret. Počela me gledati s nekom novom dozom poštovanja – ili barem opreza. A ja? Počela sam ponovno osjećati da vrijedim.

Ponekad se pitam: Je li osveta bila jedini način da me čuje? Ili smo svi mi samo žrtve svojih rana koje prenosimo na druge? Šta vi mislite – treba li šutjeti ili uzvratiti kad te neko godinama gazi?