Kad brat traži svoje: Obiteljska kuća, ljubav i izdaja
“Ne mogu više, Ivana! Ili ću dobiti svoj dio kuće ili odlazim zauvijek!” vikao je Luka, moj mlađi brat, dok su mu oči gorjele od bijesa i povrijeđenosti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, između njega i naših roditelja, osjećajući kako mi srce udara u grlu. Nikad nisam mislila da će naša obitelj doći do ovoga.
Sve je počelo prošle zime, kad je Luka, tada tek navršio devetnaest, došao kući s ozbiljnim izrazom lica. “Imam nešto važno za reći,” rekao je za večerom, dok je mama rezala kruh, a tata gledao Dnevnik. “Odlučio sam se oženiti. Mirela i ja želimo započeti život zajedno.”
Mama je ispustila nož, a tata je podigao obrve. “Luka, sine, pa ti si još dijete! Kako misliš uzdržavati ženu? Gdje ćete živjeti?”
“Naći ću posao. Možda kod Amidže u Njemačkoj. Ali…” zastao je, gledajući mene u oči, kao da traži podršku. “Znam da nemamo novca za stanarinu. Zato mislim da je pošteno da dobijem svoj dio kuće. To mi pripada.”
U tom trenutku, sve što sam znala o našoj obitelji počelo se raspadati. Naša kuća u predgrađu Sarajeva nije bila samo cigla i beton; bila je to uspomena na djetinjstvo, na mamine pite i tatine viceve, na zajedničke zime kad bi nestalo struje pa bismo sjedili uz svijeće. A sada, Luka želi svoj dio – odmah.
Tata je ustao od stola, lice mu je bilo crveno. “Ova kuća nije banka! Nismo još ni umrli! Kako možeš tako govoriti?”
Luka je tvrdoglavo stajao pri svome. “Zakon kaže da imam pravo! Ako ne mogu dobiti novac, onda prodajte kuću!”
Mama je počela plakati. Ja sam šutjela, osjećajući se kao da me netko iščupao iz korijena. Sjećam se kako sam te noći ležala budna, slušajući tihe jecaje iz mamine sobe i tatine teške korake po hodniku.
Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Luka je dolazio i odlazio bez riječi. Mirela, njegova djevojka, nije se više pojavljivala kod nas. Mama je pokušavala razgovarati s njim, ali on bi samo odmahnuo rukom.
Jednog dana sam ga zaustavila na hodniku. “Luka, stvarno misliš da ćeš biti sretan ako nas sve ovako povrijediš? Zar ti ništa ne znači što smo zajedno odrasli?”
Pogledao me s gorčinom. “Ti si uvijek bila tatina princeza. Tebi će ostati sve kad njih više ne bude. Ja samo želim pošteno. Zar nije bolje da sad dobijem svoj dio i krenem dalje?”
Nisam znala što reći. S jedne strane, razumjela sam ga – život u Bosni nije lak, pogotovo za mlade koji žele nešto svoje. S druge strane, osjećala sam se izdano. Zar su godine zajedništva vrijedile tako malo?
Roditelji su pokušali pronaći kompromis: ponudili su Luki da živi u prizemlju kuće dok ne stane na noge, ali on je odbio. “Ne želim biti pod vašim krovom kao gost! Hoću svoje!”
Počeli su dolaziti rođaci – strina iz Mostara, amidža iz Zenice – svi su imali svoje mišljenje. “Neka dijete ide za srećom!” govorila je strina. “Ali ne možeš prodavati kuću zbog hira!” protivio se amidža.
Na kraju su roditelji popustili pod pritiskom i otišli kod odvjetnika raspitati se o mogućnostima podjele imovine. Ta vijest me slomila. Osjećala sam se kao da gubim dom prije nego što sam ga ikad imala.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, Luka je tiho ušao.
“Ivana… Znaš li kako je teško gledati Mirelu kako plače jer nemamo gdje živjeti? Njen otac nas ne želi ni vidjeti. Ja… nisam ovo želio ovako. Ali osjećam se kao stranac u vlastitoj kući.”
Pogledala sam ga kroz suze. “A znaš li ti kako je teško gledati roditelje kako stare preko noći zbog svega ovoga? Zar ljubav mora značiti da uništimo ono malo što imamo?”
Zagrlili smo se prvi put nakon mjeseci.
Dani su prolazili, a rješenje nije dolazilo. Roditelji su postali sjene ljudi kakvi su bili prije – mama je šutjela satima, tata više nije pričao viceve.
Na kraju smo sjeli svi za stol.
“Djeco,” rekao je tata umorno, “ovo nas uništava. Ako Luka želi svoj dio, dat ćemo mu koliko možemo skupiti bez da prodamo kuću. Ali molim vas… nemojte nas više tjerati da biramo između vas dvoje.”
Luka je pristao na kompromis – dobio je nešto novca od prodaje stare zemlje koju smo imali kod Travnika i preselio se s Mirelom u mali stan na periferiji.
Kuća je ostala cijela, ali ništa više nije bilo isto.
Danas sjedim u svojoj sobi i gledam kroz prozor na dvorište gdje smo nekad igrali loptu. Pitam se: Je li vrijedilo? Može li obitelj preživjeti kad materijalne stvari postanu važnije od svega što smo zajedno prošli?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li Luka bio sebičan ili samo očajan? Gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje borba za vlastitu sreću?