Trideset godina kasnije: Petoro djece, a ni jedno ne želi pomoći svojim roditeljima

“Zar stvarno misliš da je ovo pošteno, Jasmina?” moj glas zadrhti dok gledam svoju najstariju kćer kako nervozno prebire po mobitelu. “Mama, ne mogu sad o tome. Imam sastanak za pet minuta. Zovi nekog drugog,” odgovara ona, ne podižući pogled.

U tom trenutku, kao da mi je netko izvukao tlo pod nogama. Prije trideset godina, Jasmina je bila ona koja mi se penjala u krilo kad bi pala i ogrebala koljeno. Sada, kad mi treba pomoć oko odlaska liječniku, ona nema vremena ni za razgovor.

Moj muž, Stjepan, sjedi za stolom i šuti. Njegove ruke, nekad snažne i sigurne, sada su naborane i drhte dok pokušava otvoriti bocu lijeka. “Možda smo ih previše razmazili,” šapće više sebi nego meni. Sjetim se dana kad smo zajedno radili po dva posla da bismo prehranili našu djecu. On je vozio autobus po Sarajevu, a ja sam čistila škole u Zagrebu. Svaki vikend smo se trudili biti zajedno, makar samo uz grah i komad kruha.

Imali smo petoro djece: Jasmina i Mirela, naše dvije kćeri, te sinove: Dario, Ivan i Emir. Svako dijete je bilo posebna priča, posebna briga i posebna radost. Sjećam se kako su se svađali oko zadnjeg komada pite ili tko će prvi gledati crtiće na televiziji. Sada se ne mogu sjetiti kad smo zadnji put svi zajedno sjeli za isti stol.

Mirela živi u Mostaru. Rijetko se javlja. Kad nazovem, uvijek ima izgovor: “Mama, znaš kako je s malom djecom…” Znam, ali zar nije bila moja briga veća kad sam imala njih petoro? Dario je otišao u Njemačku čim je završio fakultet. Kaže da tamo ima bolji život. Ivan radi u Splitu kao građevinski inženjer, a Emir je ostao najbliže – u Zagrebu – ali ga viđamo samo kad mu treba nešto posuditi ili kad mu žena pošalje kolače.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, pridružila mi se susjeda Ružica. “Znaš, meni je isto tako. Moja Ana šalje novac iz Švedske, ali nikad ne pita kako sam. Nije sve u novcu,” rekla je tiho. Pogledale smo jedna drugu i nasmijale se kroz suze.

Pokušala sam razgovarati s djecom. Organizirala sam ručak za Uskrs i nadala se da će svi doći. Jasmina je došla sama, bez muža i djece. Mirela je poslala poruku: “Ne možemo doći, Marko ima temperaturu.” Dario nije ni odgovorio. Ivan je došao na pola sata jer je “imao važan sastanak”, a Emir je stigao kasno navečer kad smo već spremali stol.

“Mama, nemoj zamjeriti. Znaš kakav je život danas,” rekao je Ivan dok je žurio prema vratima.

“A kakav je bio prije trideset godina?” pitala sam ga tiho, ali on me nije čuo.

Stjepan i ja smo ostali sami za stolom punim hrane koju nitko nije pojeo. Pogledali smo se i znali – nešto smo izgubili putem.

Najteže mi pada što su odnosi s kćerima postali hladni. Jasmina mi često predbacuje što sam više pažnje davala sinovima: “Ti si uvijek Dariju kuhala posebno jer on ne voli grašak! A meni si govorila da jedem što ima.” Nisam tada shvaćala da će te sitnice ostaviti trag.

Mirela mi zamjera što nisam bila uz nju kad joj je bilo najteže u braku: “Ti si uvijek govorila da izdržim zbog djece! A gdje si bila kad sam plakala svaku noć?” Nisam znala što reći. Bila sam uvjerena da činim najbolje što mogu.

Sjećam se jedne zime kad smo svi bili bolesni osim mene. Cijelu noć sam mijenjala obloge, kuhala čajeve i molila Boga da nitko ne završi u bolnici. Ujutro sam išla na posao s podočnjacima do koljena, ali srce mi je bilo puno jer su svi bili na okupu.

Danas, kad mi treba pomoć oko odlaska u bolnicu ili kad mi treba netko da mi donese lijekove iz apoteke, osjećam se kao teret vlastitoj djeci. Najgore je kad čujem kako pričaju među sobom: “Tko će ovaj vikend do mame? Ja stvarno ne mogu.” Kao da sam neka obaveza koju treba prebacivati s jednog na drugo.

Jedne večeri nazvala sam Darija u Njemačku. “Mama, znaš da radim po cijele dane. Ne mogu sad dolaziti svako malo. Pošaljem ti novac kad trebaš.” Novac? Zar su trideset godina ljubavi i žrtve svedeni na novčanu transakciju?

Stjepan sve više šuti. Ponekad ga uhvatim kako gleda stare slike djece na zidu i briše suze rukavom košulje. “Možda smo ih trebali više učiti zahvalnosti,” kaže tiho.

Pokušavam pronaći opravdanja za njih – možda ih je život slomio kao što je nas lomio rat i siromaštvo? Možda su previše umorni od svojih problema? Ali onda se sjetim svih onih noći kad sam ih grijala uz peć na drva i molila Boga da budu zdravi i sretni.

Nedavno me susjed Jure pitao: “Zašto ne tražiš pomoć od socijalne službe?” Osjetila sam sram – zar sam došla do toga da tražim pomoć od stranaca kad imam petoro djece?

Ponekad sanjam dane kad su bili mali – njihove glasove, smijeh i zagrljaje prije spavanja. Probudim se u tišini i pitam se gdje su nestali svi ti osjećaji.

Možda sam pogriješila što sam sve dala za njih? Ili možda još uvijek ima nade da će shvatiti koliko nam znače?

“Jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca zaborave kad im više ne trebamo? Ili je ovo jednostavno novo vrijeme gdje ljubav nema istu težinu kao nekad?”