Moja kći želi useliti sa svojom obitelji: Prihvatit ću nju i unuku, ali ne i njezinog muža
“Ne, Eva, ne mogu više!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala svoju kćer kako stoji na pragu, s uplakanim očima i Arianu čvrsto stisnutu za ruku. “Mama, molim te… Nemamo gdje. Kršćan je izgubio posao, stanodavac nas izbacuje. Samo dok se ne snađemo!”
Srce mi se stegnulo. Ariana je gledala u pod, prstići su joj nervozno vrtjeli rub plišane jakne. Znam da joj je teško. Znam da je Evi još teže. Ali ja… Ja više ne mogu podnijeti Kršćana pod svojim krovom. Prošli put kad su živjeli kod mene, kuća je bila puna napetosti. On je ostavljao nered, nije pomagao ni oko čega, a kad bi ga zamolila da nešto napravi, samo bi slegnuo ramenima i nestao u sobu s mobitelom. Svađe su bile svakodnevne. Eva je plakala, Ariana se povlačila u sebe. Ja sam osjećala da gubim dom.
“Eva, ti i Ariana ste uvijek dobrodošle. Ali Kršćan… Ne mogu opet to prolaziti. On mora pronaći drugo rješenje.”
Nastala je tišina. Čula sam kako mi srce lupa u ušima. Eva je zurila u mene kao da sam joj upravo rekla da više nije moja kći.
“Mama, pa on je moj muž! Otac tvoje unuke! Kako možeš tako?”
“Zato što sam prošli put skoro poludjela! Zato što sam gledala kako patiš, a on ništa ne poduzima! Zato što si ti moja kći i želim te zaštititi, ali ne mogu više žrtvovati svoj mir zbog njega!”
Eva je sjela na stolicu, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa. Ariana se privila uz nju.
“Znaš li kako je teško biti između vas dvoje? Ti si mi majka, on mi je muž. Ne mogu birati!”
“Ne tražim da biraš. Samo… neka on pronađe drugi smještaj dok se ne snađete. Ti i Ariana možete ostati koliko god treba.”
Nije mi odgovorila. Samo je ustala i otišla u hodnik nazvati Kršćana. Čula sam šapat, povremeno povišen ton, pa opet šapat. Ariana je došla do mene i tiho pitala: “Bako, hoćeš li me voditi u park?”
Kleknula sam pred nju i zagrlila je. “Naravno, dušo. Uvijek ću biti tu za tebe.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Kršćan koji viče na Evu jer nije skuhala ručak na vrijeme; ja koja perem njegove čarape jer ih ostavlja po cijeloj kući; Ariana koja sjedi sama u kutu dnevne sobe s igračkama dok odrasli viču.
Sutradan su Eva i Ariana došle s dvije torbe stvari. Kršćana nije bilo s njima.
“Otišao je kod prijatelja”, rekla je Eva kratko.
Tjedni su prolazili u napetoj tišini. Eva je bila povučena, često zamišljena. Ponekad bih čula kako tiho plače u kupaonici. Ariana se polako opuštala, igrala se sa mnom, smijala se opet kao nekad.
Jednog dana, dok smo pile kavu na balkonu, Eva me pogledala ravno u oči.
“Znaš li da me Kršćan krivi za sve? Kaže da sam ga izdala jer sam došla ovdje bez njega. Da sam izabrala tebe umjesto njega. Da sam loša žena i majka jer nisam ostala uz njega kad mu je najteže.”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Eva, nisi ti kriva što on ne zna preuzeti odgovornost za svoj život. Ti si napravila ono što si morala za sebe i Arianu.”
“Ali mama… Što ako ga izgubim? Što ako Ariana odraste bez oca? Što ako nikad ne budemo prava obitelj?”
Nisam znala što reći. Znam koliko joj znači obitelj, koliko se borila da održi brak na životu. Ali isto tako znam koliko ju je taj brak lomio.
Tjedni su prolazili, a Kršćan se rijetko javljao. Slala mu je poruke, ponekad bi odgovorio hladno ili kratko. Jedne večeri došao je pred kuću pijan i vikao ispod prozora da mu vraćam ženu i dijete. Susjedi su gledali kroz zavjese, ja sam stajala iza vrata drhteći od straha.
Eva ga nije pustila unutra. Sutradan mi je rekla: “Ne znam više tko sam ni što želim. Osjećam se kao da gubim sve – muža, dom, sebe samu…”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
“Imaš mene i Arianu. I imaš pravo na mir, Eva. Imaš pravo reći ‘dosta’.”
Nakon nekoliko mjeseci Eva je pronašla posao u jednoj trgovini, Ariana je krenula u vrtić blizu moje kuće. Počele su se smijati češće, razgovarale smo o svemu – o prošlosti, o budućnosti, o tome što znači biti žena ovdje gdje svi očekuju da trpiš zbog ‘mira u kući’.
Kršćan se povremeno javljao, ali nikad nije pokazao spremnost na promjenu ili odgovornost.
Danas sjedim sama u dnevnoj sobi dok Eva i Ariana crtaju za stolom. Ponekad me grize savjest – jesam li bila preoštra? Jesam li trebala dati još jednu šansu zetu zbog unuke? Ili sam napokon napravila ono što je ispravno za sve nas?
Možda će mi netko zamjeriti što nisam otvorila vrata svima pod istim uvjetima. Ali gdje povući granicu između pomoći i žrtvovanja vlastitog mira?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav prema djetetu uvijek važnija od vlastitih granica?