Kad je mama otišla u mirovinu, sve se promijenilo: Priča o ljubavi, žrtvi i granicama
“Znaš, Amra, ne mogu više tako. Ne mogu svaki mjesec gledati kako nam nestaje novac, a mi stalno na istom mjestu,” šapnuo mi je Edin dok smo sjedili za kuhinjskim stolom, okruženi neplaćenim računima i tišinom koja je visila između nas kao težak oblak.
Pogledala sam ga, osjećajući kako mi srce lupa u grudima. Nisam znala što da kažem. Mama je sjedila u dnevnoj sobi, gledala neku tursku seriju i povremeno uzdisala. Otkako je otišla u mirovinu prije četiri godine, sve se promijenilo. Prvo su došli dani kada nije znala što bi sa sobom, pa su krenule glavobolje i žalbe na usamljenost. Onda su došli računi – lijekovi, režije, sitnice koje su se nekad činile beznačajnima, a sada su postale teret.
“Znaš da joj nemamo kuda. Tata je umro, brat je u Njemačkoj i šalje joj samo za rođendan. Mi smo joj sve,” prošaptala sam, boreći se s osjećajem krivnje.
Edin je uzdahnuo i ustao. “Znam. Ali i mi smo sebi sve. Zar ne vidiš da više ne možemo disati?” Pogledao me onim pogledom koji me uvijek podsjeti na to koliko smo zajedno prošli – od studentskih dana u Sarajevu, preko rata i izbjeglištva kod Edinove tetke u Zagrebu, pa do povratka i ovog malog stana koji su mi roditelji ostavili.
Stan. Dvije sobe, kuhinja koja miriše na djetinjstvo i zidovi puni uspomena. Mama ga je predala meni kad se preselila kod nas jer više nije mogla sama. “Neka ti bude lakše nego meni,” rekla je tada, a ja sam obećala sebi da ću joj vratiti sve što je ona meni dala.
Ali život nije film. Nije ni turska serija koju mama gleda svaku večer.
Prvi mjeseci su bili puni entuzijazma – Edin i ja smo obnavljali stan, svaka pločica, svaka zavjesa bila je znak naše zahvalnosti. Mama je bila sretna što nije sama. No, kako su godine prolazile, njezine potrebe su rasle. Lijekovi za tlak, posebna prehrana, nova odjeća jer joj se stara “više ne sviđa”. Počela je tražiti više nego što smo mogli dati.
“Amra, znaš li ti koliko košta ova vaša pomoć?” pitala me jednom moja prijateljica Sanja dok smo pile kavu u tržnom centru. “Znam da ti je mama sve, ali imaš i svoju porodicu. Šta Edin kaže na sve to?”
Nisam znala što da odgovorim. Uvijek sam bila ona koja pomaže. Kad sam imala 12 godina i tata je ostao bez posla, ja sam prodavala kifle po zgradi da skupimo za režije. Kad je brat otišao u Njemačku, ja sam ostala uz mamu. Sada imam svoju porodicu – sina Tarika koji ide u srednju školu i muža koji radi dva posla.
Ali osjećaj krivnje me proganjao svaki put kad bih pomislila da prestanemo pomagati mami.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, mama je došla do mene s papirima u ruci.
“Amra, stigao mi je račun za struju. Ne znam kako ću to platiti… Znaš da mi penzija nije dovoljna.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Dobro, mama. Pogledat ću to sutra.”
Edin je čuo razgovor iz hodnika i samo odmahnuo glavom. Kasnije te večeri smo se posvađali.
“Ne možeš stalno birati nju umjesto nas! Tarik treba nove tenisice za školu! Ja radim prekovremeno da bismo svi imali dovoljno!” vikao je Edin.
“A što da radim? Da pustim mamu da gladuje? Da joj kažem da nema za lijekove? Kako možeš biti tako hladan?”
“Nisam hladan! Samo želim da misliš i na nas!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što smo prošli – o danima kad sam bila mala i mama me nosila kroz snijeg do škole jer autobus nije vozio; o noćima kad bi ostajala budna uz mene dok sam imala temperaturu; o tome kako mi je uvijek govorila: “Ti si moje sunce.” Kako sada reći tom suncu da više ne mogu?
Sljedećih dana sam pokušavala razgovarati s mamom o tome da možda pronađe neki način da dodatno zaradi – možda čuva djecu susjedima ili pomaže oko kuće nekome tko treba pomoć. Ali ona bi samo odmahivala rukom: “Ja sam stara, Amra. Niko neće mene više ništa tražiti.”
Pokušala sam razgovarati s bratom u Njemačkoj.
“Znaš li ti koliko ovdje košta život? Ja imam svoje troškove! Pošaljem joj kad mogu,” rekao je hladno.
Osjećala sam se kao da svi tereti svijeta leže na mojim ramenima.
Jednog dana Tarik mi je prišao dok sam kuhala ručak.
“Mama, mogu li dobiti novac za izlet? Svi idu osim mene…”
Pogledala sam ga i srce mi se slomilo. Nisam imala dovoljno ni za izlet ni za mamine lijekove taj mjesec.
Te večeri sjela sam s mamom za stol.
“Mama… Moramo razgovarati. Ne možemo više ovako. Edin i ja… jednostavno ne možemo više svaki mjesec pokrivati sve tvoje troškove. Tarik raste, imamo svoje potrebe…”
Mama me gledala šutke nekoliko trenutaka, a onda su joj oči zasuzile.
“Znam ja to, dijete moje… Samo… Bojim se biti sama. Bojim se da ću ti postati teret kao što sam bila svojoj majci…”
Zagrlila sam je i plakala s njom dugo u noć.
Ne znam što će biti dalje. Ne znam gdje prestaje zahvalnost a počinje žrtva koja uništava vlastitu porodicu. Znam samo da više ne mogu sama nositi sve ovo.
Možda vi znate odgovor: Gdje vi povlačite granicu između brige za roditelje i brige za vlastitu porodicu? Je li moguće biti dobar sin ili kćer a ne izgubiti sebe?