Jednom sam predložila djeci da posjete baku: Mislila sam da ih neće odbiti, ali sam se prevarila
“Ne mogu, Ivana. Imam svoje obaveze.” Glas moje majke, hladan i odrješit, odzvanjao mi je u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći mobitel u ruci. Bilo je to treći put tog mjeseca da sam je zamolila da pričuva djecu barem na sat-dva, dok ja odem na posao. Luka i Ana su već navikli na to da baka uvijek ima neki izgovor, ali sada, s malim Filipom u naručju, osjećala sam se potpuno nemoćno.
“Mama, molim te… Znaš koliko mi je teško. Samo danas, Filip ima temperaturu, a ja moram na sastanak u školu zbog Ane. Ne mogu ih ostaviti same.”
S druge strane tišina. Zatim uzdah. “Ivana, znaš da imam jogu u pet. I poslije idem kod Ruže na kavu. Djeca su tvoja odgovornost.”
Spustila sam slušalicu prije nego što su mi suze potekle niz lice. Nisam mogla vjerovati. Kad sam bila mala, baka Mara je čuvala mene i mog brata Dinu svaki dan. Sjećam se mirisa svježe pečenih kiflica i topline njezinih ruku. Moja mama je tada radila dvokratno u Konzumu, a baka nikad nije pitala zašto ili koliko dugo će nas čuvati. Bila je tu. A sada… Moja djeca nemaju tu sreću.
Muž, Dario, radio je u Njemačkoj već dvije godine. Dolazio bi svaka tri mjeseca na deset dana, a ostatak vremena sve je bilo na meni. “Ivana, znaš da mama nikad nije bila tip za djecu,” govorio bi mi preko WhatsAppa dok bih mu slala slike djece kako jedu juhu iz vrećice jer nisam stigla kuhati.
“Ali ona je moja mama! Zar nije normalno da baka želi provoditi vrijeme s unucima?”
“Možda nije svaka baka ista,” odgovarao bi umorno.
Nakon što sam rodila Filipa, nadala sam se da će se nešto promijeniti. Da će možda osjetiti potrebu da bude bliža meni i djeci. Ali umjesto toga, činilo se kao da se još više udaljila. Počela je putovati s prijateljicama u Opatiju, išla na izlete u Sarajevo, čak se upisala na tečaj keramike. Svaki put kad bih je zamolila za pomoć, imala je spreman odgovor.
Jednog dana, nakon što sam platila još jednu ratu za produženi boravak u školi – više nego što mjesečno potrošim na hranu – sjela sam s Lukom i Anom za stol.
“Djeco, što mislite da odete kod bake ovaj vikend? Možda bi vas voljela vidjeti?”
Luka me pogledao ispod obrva. “A hoće li nas stvarno htjeti? Zadnji put kad smo došli, rekla je da ima glavobolju i poslala nas kući.”
Ana je šutjela i crtala srca po bilježnici.
“Možda joj ovaj put bude drago,” pokušala sam zvučati uvjerljivo.
Nazvala sam mamu i predložila joj to. “Mama, Luka i Ana bi voljeli doći kod tebe ovaj vikend. Samo malo da promijenimo atmosferu.”
“Ivana, stvarno ne mogu ovaj vikend. Idem s Jasnom na izlet u Mostar. Osim toga, znaš da nisam baš za djecu po kući… Oni su već veliki, neka se igraju vani ili kod prijatelja.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Djeca su sve čula; Luka je ustao od stola i otišao u sobu zalupivši vratima.
Te noći nisam mogla spavati. Prebirala sam po uspomenama – kako me mama grlila kad bih pala s bicikla, kako mi je pjevala uspavanke kad bih imala temperaturu… Gdje je nestala ta žena? Što sam napravila krivo?
Sljedećih tjedana trudila sam se ne spominjati baku pred djecom. Ali osjećala sam kako među nama raste zid – zid razočaranja i tuge koji nisam znala srušiti.
Jednog dana Ana mi je tiho rekla: “Mama, zašto nas baka ne voli?”
Zagrlila sam je čvrsto i pokušala objasniti: “Baka te voli na svoj način… Samo… nekad odrasli ne znaju pokazati ljubav kako bismo mi to željeli.”
Ali ni sama nisam vjerovala u to što govorim.
Na roditeljskom sastanku u školi učiteljica me pitala: “Gospođo Kovačević, Ana je zadnjih tjedana povučena i često crta tužne slike obitelji. Je li sve u redu kod kuće?”
Osjetila sam sram i nemoć. Nisam znala što reći.
Jedne subote odlučila sam otići do mame bez najave. Filip je spavao u kolicima, a Luka i Ana su šutke hodali uz mene.
Pokucala sam na vrata. Mama ih je otvorila iznenađena.
“Ivana? Što radiš ovdje?”
“Došli smo te vidjeti. Djeca su željela provesti vrijeme s tobom.” Glas mi je drhtao.
Pogledala nas je nekoliko sekundi, a onda rekla: “Ivana, stvarno nisam spremna za ovo danas. Imam goste kasnije… Možda drugi put?”
Luka je okrenuo glavu da sakrije suze.
Tada sam prvi put osjetila bijes prema vlastitoj majci – bijes pomiješan s tugom i očajem.
“Znaš što, mama? Djeca nisu teret. Oni su tvoja obitelj! Ako ti nije stalo do njih, onda barem reci to jasno!”
Pogledala me hladno: “Ne moraš dolaziti nenajavljeno. Imam svoj život.”
Otišli smo bez riječi.
Te večeri nazvala me tetka Sanja iz Sarajeva: “Ivana, čula sam od mame da ste dolazili… Znaš, ona nikad nije bila kao naša mama Mara. Nije znala pokazati osjećaje… Možda joj treba vremena?”
Ali koliko vremena treba proći dok ne postane prekasno?
Dani su prolazili, a ja sam naučila osloniti se samo na sebe i svoju djecu. Počeli smo vikende provoditi zajedno u prirodi ili kod prijatelja koji su nas uvijek rado primali.
Ali svake večeri prije spavanja gledala bih Filipa kako spava i pitala se: “Jesam li ja kriva što moja djeca nemaju baku kakvu zaslužuju? Hoću li ja jednog dana biti takva majka svojoj djeci?”
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Kako ste vi riješili ovakve obiteljske rane?