Dan kad me svekrva prvi put nazvala ‘kćeri’
“Ivana, jesi li ti normalna? Kako možeš tako razgovarati s mojom majkom?” urliknuo je Petar dok je zalupio vrata dnevnog boravka. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala objasniti. “Petre, nisam ništa loše rekla. Samo sam pitala može li ovaj put ona doći kod nas, umjesto da ja svaki vikend vučem djecu u Dubravu!”
Petar je samo odmahnuo rukom i nestao u spavaćoj sobi. Ostala sam sama u tišini, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu. Otkad sam se udala za njega, osjećala sam da nikada neću biti dovoljno dobra za njegovu majku, gospođu Ankicu. Ona je bila oličenje tradicionalne zagrebačke svekrve: uvijek dotjerana, uvijek s osmijehom – ali osmijehom koji bode kao igla.
Sjećam se prvog dana kad sam došla kod njih na ručak. Ankica me odmjerila od glave do pete, a zatim tiho šapnula Petru: “Nadam se da zna kuhati sarmu.” Nisam znala. Nisam ni pokušavala lagati. Ali od tog trenutka, svaki moj korak bio je pod povećalom.
Godinama sam pokušavala. Pekla sam kolače po njezinim receptima, išla s njom na plac, slušala njezine beskrajne priče o Petrovom djetinjstvu. Ali uvijek bi pronašla nešto što nije u redu: “Ivana, vidiš li ti kako si obukla djecu? Pa nije još ni travanj, a ti ih već u kratkim rukavima!” ili “Znaš, Petar je volio kad mu ja radim pohane tikvice, ali dobro… svaka žena ima svoj način.”
Najgore su bile nedjelje. Svaka nedjelja značila je ručak kod Ankice. Djeca bi gunđala, ja bih se trudila biti nasmijana, a Petar bi sjedio između nas kao tampon zona. Jedne nedjelje, nakon što sam cijeli tjedan radila prekovremeno u banci i još pokupila gripu od mlađeg sina, skupila sam hrabrost i predložila: “Možda bi ovaj put mogli svi doći kod nas? Ja bih napravila nešto jednostavno…”
Ankica me pogledala kao da sam predložila da ručamo na groblju. “Ivana, znaš da ja imam svoje začine i lonce. A i Petar voli moju juhu.”
Petar je šutio. Djeca su šutjela. Ja sam progutala knedlu.
Tako su prolazile godine – između Zagreba i Dubrave, između moje želje za prihvaćanjem i njezine potrebe za kontrolom. Sve dok jednog dana nije zazvonio telefon.
Bilo je to usred radnog dana. Telefon je zvonio uporno dok nisam podignula slušalicu. “Ivana? Ovdje Ankica.” Glas joj je bio neobično tih.
“Da? Je li sve u redu?” upitala sam, već zamišljajući neku novu kritiku.
“Ivana… moram te nešto zamoliti.”
Zastala sam. Nikad me nije ništa molila.
“Petar mi nije odgovorio na poruke… Znaš, osjećam se nekako… sama. Otkad je moj Stjepan umro, kuća mi je prazna. Znam da nisam bila laka prema tebi… ali… možeš li doći danas poslije posla? Samo da popijemo kavu?”
Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes i sažaljenje. Sjetila sam se svih onih puta kad sam plakala zbog njezinih riječi, svih onih trenutaka kad sam poželjela da me barem jednom zagrli kao svoju.
Ali otišla sam.
Kad sam stigla, Ankica je sjedila za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za šalicu kave. Oči su joj bile crvene.
“Ivana… znaš… kad si mi rekla da si umorna i da ti je teško stalno dolaziti… nisam to shvatila ozbiljno. Mislila sam da si mlada, da možeš sve. Ali sad… kad nema Stjepana… shvatila sam koliko je teško biti sama. I koliko je teško kad te netko ne razumije.”
Nisam mogla vjerovati što čujem.
“Ankice… ja nikad nisam htjela biti protiv vas. Samo sam htjela da budemo obitelj.” Glas mi je zadrhtao.
Pogledala me i prvi put vidjela suze u njezinim očima.
“Znam, kćeri moja… Znam. Oprosti mi.”
Kćeri moja.
Te dvije riječi su me slomile i iscijelile u isto vrijeme. Plakale smo obje, dugo i tiho, dok su sati prolazili.
Kad sam se vratila kući, Petar me gledao zbunjeno.
“Što se dogodilo?”
Samo sam ga zagrlila i šapnula: “Tvoja mama me danas prvi put nazvala kćeri.” On je šutio, ali oči su mu bile pune suza.
Od tog dana sve se promijenilo. Nedjeljni ručkovi više nisu bili obaveza nego prilika za smijeh i zajedništvo. Ankica je dolazila kod nas, ja kod nje – ali više nije bilo brojenja tko je gdje bio koliko puta.
I danas se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da priznamo jedni drugima koliko nam značimo? Zašto čekamo gubitke i bol da bismo izgovorili riječi koje mogu promijeniti sve?