Kuhinja između ljubavi i ponosa: Priča jedne svekrve
“Opet si ogulila cijelu vreću krumpira, Ljiljana! Kome to spremaš?” začujem glas svoje susjede Mirele dok ulazim u kuhinju s još jednom punom vrećicom povrća. Pogledam je preko ramena, pokušavajući sakriti umor u očima. “Za Ivana. Znaš da mu je žena nesposobna skuhati i najobičniji čaj. Sve joj je teško, sve joj je komplicirano. A on… on je moj sin, ne mogu ga pustiti da gladuje.”
Mirela se nasmije, ali u njenim očima vidim ono što ne izgovara: Ljiljana, miješaš se previše. Ali kako da ne? Sjećam se dana kad sam Ivana učila kako se pravi prava bosanska supa, kako se mijesi kruh, kako miris sarme ispuni cijelu kuću. A sada? Sada mi dolazi s podočnjacima, mršaviji nego ikad, i šapće: “Mama, možeš li mi napraviti pitu? Ona opet nije stigla kuhati.”
Sjedim za stolom i gledam kroz prozor dok se krumpiri kuhaju. U glavi mi odzvanja razgovor od prošle subote. “Ljiljana, pusti nas da živimo kako znamo,” rekla mi je snaha Sanja, tiho ali odlučno. “Nisam tvoja kopija, niti ću biti. Ivan zna što jede i može si sam skuhati ako mu nešto ne odgovara.”
Ali Ivan ne zna. Nikad nije morao. Ja sam uvijek bila tu. I sada, kad ga gledam kako jede moju juhu s osmijehom, srce mi je puno, ali duša prazna. Znam da Sanja osjeća moju prisutnost kao kamen oko vrata. Znam da joj smetam, ali ne mogu prestati.
Jednog dana, dok sam nosila lonac juhe do Ivana, naišla sam na Sanju na stubištu. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Zar mislite da nisam dovoljno dobra za vašeg sina?” Zastala sam, zatečena njenom iskrenošću. “Ne radi se o tome… Samo želim da Ivan bude sretan i sit.”
“A jeste li ga pitali što on želi? Ili ste samo pretpostavili da zna što je sreća?”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Cijelu noć nisam spavala. Prevrćem se po krevetu i mislim: Možda sam stvarno pretjerala? Možda Sanja ima pravo? Ali onda se sjetim Ivana kao dječaka, kako trči za mnom po dvorištu, kako mi govori: “Mama, tvoja hrana je najbolja na svijetu!” Kako da pustim to?
Sljedeći dan odlučujem razgovarati s Ivanom. Sjedimo u njegovoj dnevnoj sobi, a on gleda u pod.
“Ivane, reci mi iskreno… Smeta li ti što ti donosim hranu?”
On šuti nekoliko trenutaka pa kaže: “Mama, volim tvoju hranu. Ali volio bih da ponekad Sanja i ja sami rješavamo stvari. Znaš… osjećam se kao dijete između vas dvije.”
Osjetim knedlu u grlu. “Znači… želiš da se povučem?”
“Ne želim te izgubiti, ali želim da Sanja osjeti da joj vjeruješ. Da vjeruješ meni.”
Vraćam se kući s osjećajem poraza. Cijeli dan sjedim za stolom i gledam u praznu zdjelu za juhu. Zovem Mirelu na kavu.
“Znaš li ti koliko je teško pustiti dijete?” pitam je.
Ona me pogleda s razumijevanjem: “Znam, Ljiljana. Ali ako ga voliš, moraš mu dati prostora da odraste. I Sanji isto tako.”
Tjedni prolaze. Trudim se ne zvati svaki dan, ne nositi svaki vikend lonce hrane. Ali onda čujem od susjede da su opet naručili pizzu tri dana zaredom i srce mi se stegne.
Jedne večeri Sanja me nazove: “Ljiljana, možeš li mi pokazati kako se pravi ona tvoja supa? Ivan stalno priča o njoj.” Osjetim toplinu u grudima koju nisam dugo osjetila.
Dolazim kod njih s pregačom i osmijehom. Kuhamo zajedno, smijemo se kad Sanja prospe brašno po podu. Ivan nas gleda i prvi put nakon dugo vremena vidim mir u njegovim očima.
Na kraju večeri Sanja mi kaže: “Hvala što si mi dala priliku da naučim. Nisam znala koliko je važno za Ivana ono što si ti radila za njega.” Zagrlimo se nespretno, ali iskreno.
Sjedim kasnije sama kod kuće i razmišljam: Jesam li bila previše stroga? Jesam li trebala ranije popustiti? Gdje prestaje briga, a počinje kontrola?
Drage žene, jeste li ikada bile u mojoj koži? Kako ste vi pronašle ravnotežu između ljubavi prema djetetu i poštovanja prema njegovom izboru?