Kad dom prestane biti dom: Priča o odlasku koji se nije dogodio
“Ne mogu, Ana. Ne mogu ostaviti mamu samu.” Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala među kutijama, okružena mirisom svježe boje i snovima o zajedničkom životu. Dario je stajao na vratima, pogleda spuštenog, dok su mu ruke nervozno stiskale ključeve od auta.
“Dario, dogovorili smo se! Sve smo isplanirali. Tvoj otac je umro prije četiri godine, ali tvoja mama nije sama – ima sestru, ima susjede! Mi… mi smo sada obitelj!” Glas mi je drhtao, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
On je samo odmahnuo glavom. “Ne razumiješ ti nju. Ona ne može bez mene. A i… ne osjećam se spremno.”
Taj trenutak bio je kao hladan tuš. Sve što smo gradili, svi razgovori o budućnosti, svi naši planovi – sve je nestalo u jednoj rečenici. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. Nisam htjela biti slaba.
“Znači, birat ćeš nju umjesto mene?” pitala sam tiho.
Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana i ostavio me samu među kartonskim kutijama i praznim obećanjima.
Tog dana sam prvi put osjetila što znači biti istinski sama. Nazvala sam svoju sestru Ivanu, ali ona je imala svoje brige – troje djece, posao u školi, muža koji stalno radi prekovremeno. “Ana, dođi kod nas na ručak sutra. Bit će ti lakše kad nisi sama,” rekla mi je, ali nisam imala snage ni za to.
Noći su bile najgore. Ležala sam na madracu na podu novog stana i gledala u strop. U glavi su mi se vrtjele slike: Dario kako sjedi za stolom sa svojom majkom Ljubicom, ona mu sipa juhu, on joj dodaje kruh. Uvijek su bili nerazdvojni – čak i kad smo išli na more, Ljubica je dolazila s nama. Nikad nisam imala osjećaj da sam mu stvarno važna.
Sutradan sam otišla do njihove kuće po još neke stvari. Ljubica me dočekala na vratima s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
“Ana, drago mi je da si došla. Dario je malo nervozan, znaš kako on teško podnosi promjene.”
“Znam, gospođo Ljubice. Ali zar ne mislite da bi bilo vrijeme da nas dvoje počnemo živjeti svoj život?”
Ona me pogledala onim svojim prodornim očima. “Ana, ti si dobra cura, ali moj Dario je osjetljiv. On ne može bez mene. A ni ja bez njega. Znaš li ti kako je meni bilo kad mi je muž umro? Samo on mi je ostao.”
Osjetila sam kako mi se želudac steže od bijesa i tuge. “Ali ja sam mu žena! Zar ja ništa ne značim?”
“Naravno da značiš, ali… obitelj je obitelj. Ti si mlada, snaći ćeš se ti.”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala da ga ostavim. Ali kako? Nakon sedam godina veze i dvije godine braka? Što će reći moji roditelji? Što će reći susjedi u malom mjestu gdje svi sve znaju?
Dani su prolazili, a Dario se nije javljao. Poslala sam mu poruku: “Hoćeš li doći razgovarati?” Odgovor nije stigao.
Moja prijateljica Mirela me pokušavala oraspoložiti: “Ana, nisi ti kriva što je on mamin sin! Zaslužuješ nekoga tko će birati tebe!”
Ali nije bilo tako jednostavno. Voljela sam ga – ili sam barem mislila da ga volim. Sjećala sam se naših šetnji po Jarunu, ljetovanja na Viru, zajedničkih planova o djeci.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bio je to Dario.
“Ana… možemo li razgovarati?”
Srce mi je poskočilo od nade i straha.
Sjeli smo u kafić blizu tržnice. Izgledao je umorno i starije nego prije mjesec dana.
“Znam da sam pogriješio,” rekao je tiho. “Ali ne mogu ostaviti mamu samu. Ona ima problema sa srcem… Bojim se da bi joj bilo loše bez mene.”
“A što je sa mnom? Što je s nama? Zar ja nisam tvoja obitelj?”
Pogledao me tužno. “Jesi… ali ne znam kako da to napravim. Osjećam se kao da ću izdati tatu ako odem od nje.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
“Dario, ja više ne mogu čekati da odrasteš. Ili ćemo biti zajedno – sami – ili svatko svojim putem.” Glas mi je bio čvrstiji nego što sam se osjećala iznutra.
Nije odgovorio odmah. Samo je gledao kroz prozor kafića u prolaznike koji su žurili svojim životima.
Nakon tog razgovora prošli su tjedni tišine. Dario nije dolazio niti zvao. Ja sam polako počela raspakiravati kutije sama, uređivati stan bez njega, navikavati se na tišinu koja više nije bila prijeteća nego oslobađajuća.
Jednog dana stigla mi je poruka: “Ana, želim pokušati ponovno – ali ovaj put stvarno. Spreman sam preseliti se s tobom.” Nisam odmah odgovorila.
Otišla sam do mora sama prvi put u životu i tamo razmišljala o svemu što smo prošli. Jesam li spremna opet riskirati svoje srce? Ili zaslužujem nekoga tko će me birati bez uvjeta?
Vratila sam se kući i sjela za stol s kavom u ruci.
Ponekad se pitam: Koliko dugo trebamo čekati da netko odraste? I gdje prestaje ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi?
Što biste vi napravili na mom mjestu?