Između Dvoje Vatre: Kako Sam Se Izgubila Između Svoje Obitelji i Svekrove Potrebe
“Opet zove!” – viknula sam iz kuhinje, držeći mobitel u ruci, dok je Mirza sjedio za stolom i pokušavao ignorirati zvuk zvona. “Ivana, molim te, javi joj se. Znaš da neće prestati dok ne dobijemo odgovor,” rekao je tiho, ali već umoran od svega. Pogledala sam ga s nevjericom. “Zar stvarno misliš da je normalno da nas svake subote i nedjelje zove da dođemo kod nje? Pa imamo i mi svoj život!”
Mirza je slegnuo ramenima, kao da je to nešto što se podrazumijeva. Njegova majka, Senada, od kad je ostala sama nakon smrti svekra, postala je ovisna o našoj prisutnosti. Prvo su to bili sitni pozivi – “Možete li mi donijeti kruh?”, “Može li Mirza pogledati bojler?” – ali sada su to cijeli vikendi provedeni kod nje, popravljajući, čisteći, slušajući iste priče iznova.
“Ivana, ona je sama. Znaš kako joj je teško. Ti imaš svoju mamu još uvijek…” počeo je Mirza, ali sam ga prekinula. “Znam, ali i mi imamo djecu! I oni žele vikend s nama. Kad ćemo mi biti obitelj? Kad ćemo mi na izlet?”
U tom trenutku, naša kćerka Lana provirila je iz svoje sobe: “Mama, hoćemo li danas napokon ići u park?” Pogledala sam Mirzu, a on je samo slegnuo ramenima. “Moramo prvo do nane.”
Taj osjećaj krivnje me proždirao iznutra. S jedne strane, razumijem Senadu – starost je teška, pogotovo kad ostaneš sam. S druge strane, osjećam kako gubim vlastiti identitet, kako više nisam Ivana, žena i majka, nego samo snaha koja stalno mora biti dostupna.
Nedjelja popodne. Sjedimo kod Senade u malom stanu na Grbavici. Mirza popravlja slavinu u kuhinji, Lana sjedi na podu i crta, a ja perem prozore. Senada sjedi u fotelji i priča o tome kako su nekad svi bili zajedno, kako su se pomagali i kako danas nitko nema vremena za obitelj.
“Ivana, znaš li ti kako je meni bilo kad sam došla u Sarajevo iz Travnika? Nisam imala nikoga! Samo muž i ja. A sad… sad ste vi sve što imam,” govori tiho, gledajući kroz prozor.
Osjećam suze u očima. Ne želim biti loša osoba. Ali želim i svoj život. Želim vikend u pidžami s djecom, želim šetnju uz Savu bez osjećaja krivnje.
Te večeri, kad smo napokon stigli kući, Lana je zaspala u autu. Mirza i ja sjedili smo u tišini. “Znaš li da više ne znam kad smo zadnji put bili sami na kavi?” upitala sam ga tiho.
“Znam,” odgovorio je. “Ali što da radimo? Ne mogu ostaviti mamu samu.”
Sljedeći vikend odlučila sam pokušati nešto novo. Prije nego što nas je Senada uspjela nazvati, ja sam nazvala nju.
“Senada, danas bismo voljeli ostati kod kuće s djecom. Ako trebaš nešto hitno, reci nam sad pa ćemo doći sutra.” Nastala je tišina na drugoj strani linije.
“Znači, nećete doći danas?” pitala je povrijeđeno.
“Ne danas. Treba nam malo vremena za nas same. Ali volimo te i vidimo se sutra.” Spustila sam slušalicu drhtećih ruku.
Mirza me gledao kao da sam upravo napravila nešto strašno. “Što ako se naljuti? Što ako joj bude loše?”
“A što ako mi puknemo? Što ako Lana odraste misleći da su svi vikendi rezervirani za tuđe potrebe?”
Tog dana ostali smo kod kuće. Pekli smo palačinke, gledali crtiće i smijali se kao obitelj. Osjećala sam olakšanje, ali i grižnju savjesti koja nije nestajala.
Sutradan smo otišli kod Senade. Bila je hladna i povučena. “Vidim da vam više nisam važna,” rekla je kad smo ulazili.
“Nije to istina,” rekla sam tiho. “Ali moramo misliti i na svoju djecu. I mi smo obitelj.”
Dani su prolazili, a napetost nije nestajala. Mirza je bio između dvije žene koje voli – majke i supruge – a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Lana me pitala: “Mama, zašto uvijek idemo kod nane kad je vikend? Zar ne možemo nekad biti samo mi?”
Nisam imala odgovor.
Ponekad se pitam – gdje je granica između brige za roditelje i očuvanja vlastite obitelji? Jesam li sebična što želim malo mira? Ili sam samo umorna žena koja pokušava preživjeti između dvije vatre?
Možda vi imate odgovor na moje pitanje: Kako vi balansirate između svojih roditelja i vlastite obitelji? Je li moguće svima ugoditi bez da izgubimo sebe?