Između Povjerenja i Sumnje: Priča Jedne Majke
“Mama, zar si stvarno toliko naivna?” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruke su mu drhtale. U tom trenutku, činilo mi se kao da gledam potpunog stranca, a ne svog sina kojeg sam podizala sama još od rata. “Ne razumiješ ti, mama, taj čovjek te iskorištava!”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala što reći. Nisam željela povrijediti Darija, ali nisam mogla ni povjerovati da bi Zlatko, čovjek kojeg sam upoznala prije dvije godine na tržnici u Sarajevu, mogao biti takav kakvim ga moj sin vidi. “Dario, molim te, smiri se. Zlatko nije takav čovjek. On mi pomaže, razgovara sa mnom kad mi je teško…”
“Pomaže ti? Mama, on ti uzima novac! Sjećaš se kad si mu dala 200 maraka prošli mjesec? I kad si mu platila popravak auta? A što si dobila zauzvrat? Samo prazna obećanja!”
Sjedila sam na rubu kauča, osjećajući se kao dijete koje je uhvaćeno u laži. Dario je uvijek bio zaštitnički nastrojen, pogotovo otkad mu je otac poginuo 1993. godine. Ali sada sam imala osjećaj da me guši njegova briga.
“Zlatko nije kao tvoj otac,” prošaptala sam, više sebi nego njemu. “On je drugačiji. Znaš da mi je teško biti sama…”
Dario je sjeo nasuprot mene i pogledao me ravno u oči. “Mama, ja te volim. Ali moraš shvatiti da nisu svi ljudi dobri. Ti si uvijek vjerovala ljudima, a oni su te toliko puta povrijedili. Sjećaš se kad te prevarila ona žena iz Mostara s onim lažnim poslom? Ili kad ti je susjed Ivo obećao pomoći oko papirologije pa nestao? Koliko puta još moraš biti povrijeđena prije nego što naučiš?”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. Nisam željela plakati pred njim, ali nisam mogla zaustaviti bol koja me preplavila. “Znam da sam bila naivna, Dario. Ali Zlatko nije kao oni. On mi daje nadu da još uvijek ima dobrih ljudi. Zar ne zaslužujem malo sreće?”
Dario je ustao i počeo hodati po sobi. “Mama, ja ne želim da patiš. Samo… Bojim se da ćeš opet ostati sama i slomljena. Ne mogu to gledati još jednom.”
U tom trenutku zazvonio je moj mobitel. Na ekranu je pisalo ‘Zlatko’. Pogledala sam Darija, a on je odmahnuo glavom i izašao iz sobe.
“Halo?” javila sam se tiho.
“Ej, Ružice, jesi dobro? Trebam te nešto zamoliti… Znaš li možda nekoga tko bi mogao posuditi još 100 maraka? Auto mi opet ne radi…”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Dario je bio u pravu – opet traži novac. Ali Zlatko je uvijek imao opravdanje, uvijek neku priču koja bi me dirnula u srce.
“Zlatko… Ne znam baš… Dario misli da te previše pomažem…”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Ma pusti Darija, on je još mlad, ne razumije kako je teško kad si sam na ovom svijetu… Znaš da bih ti vratio čim prodam onu staru Ladu…”
Prekinula sam poziv i spustila mobitel na stol. U meni se vodila borba – između vjere u ljude i straha da ću opet biti izigrana.
Kasnije te večeri sjela sam s Darijem za kuhinjski stol. On je šutio, gledao kroz prozor u mrak iznad sarajevskih krovova.
“Dario,” počela sam tiho, “znam da si ljut na mene. Ali ja ne mogu živjeti u stalnom strahu od ljudi. Ako izgubim vjeru u ljude, što mi ostaje? Samoća? Tuga?”
On je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Mama, ja bih volio da možeš vjerovati ljudima. Ali moraš naučiti razlikovati one koji te vole od onih koji te iskorištavaju. Ja sam tvoj sin – meni možeš vjerovati više nego bilo kome drugome.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam ga gledala. “Znam, sine. Ali ponekad mi treba netko tko nije obitelj – netko tko me vidi kao ženu, a ne samo kao majku ili udovicu…”
Dario je ustao i zagrlio me čvrsto. “Ne želim da patiš zbog svoje dobrote, mama. Samo to želim.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što mi je Dario rekao – o svim ljudima kojima sam vjerovala i koji su me povrijedili, ali i o onima koji su mi pomogli kad mi je bilo najteže. Sjetila sam se susjede Mirele koja mi je donosila juhu kad sam bila bolesna, ili starog Hasana koji mi je popravio prozor bez da traži išta zauzvrat.
Ali Zlatko… Je li on stvarno drugačiji? Ili samo želim vjerovati da jest?
Sljedećeg dana odlučila sam otići do Mirele na kavu. Ispričala sam joj sve – o Zlatku, o Dariju, o svojoj usamljenosti i strahu od samoće.
Mirela me pogledala ozbiljno: “Ružice, svi mi želimo vjerovati u dobro u ljudima. Ali ponekad moramo slušati one koji nas vole najviše – našu djecu. Oni nas vide jasnije nego što mi vidimo sami sebe. Možda Dario nije u pravu za sve, ali sigurno nije protiv tvoje sreće.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i zbunjenosti istovremeno. Dario me dočekao s osmijehom i šalicom čaja.
“Mama,” rekao je tiho, “možda možemo zajedno razgovarati sa Zlatkom? Da vidim ima li nešto što ja ne vidim ili što ti ne vidiš? Možda ćemo zajedno doći do istine.”
Pristala sam, iako sa strepnjom u srcu.
I evo me sada – sjedim između sina i čovjeka kojem želim vjerovati, razapeta između prošlih rana i nade za budućnost.
Pitam vas: Je li bolje riskirati i vjerovati ljudima ili se zaštititi od novih povreda po cijenu samoće? Kako vi birate između srca i razuma?