Izbacila sam sina iz kuće i preselila kod snahe: Ne žalim, ali kasno sam se suprotstavila
“Dosta, Dario! Neću više slušati tvoje uvrede!” viknula sam, glas mi je drhtao, ali nisam popuštala. Dario je stajao nasred dnevne sobe, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruke su mu se tresle. “Mama, ti si uvijek na njezinoj strani! Zar ti nije jasno da ona mene provocira?”
Pogledala sam ga i prvi put u životu nisam osjetila strah. Samo tugu. Tugu što sam dopustila da moj sin odraste u čovjeka koji ne zna poštovati ni sebe ni druge. “Ne provocira te, Dario. Sam si kriv za sve ovo.”
Sve je počelo prije tri godine, kad je moj muž, Ivan, preminuo. Bio je to čovjek kakvog se rijetko sreće – visok, tamnokos, širokih ramena, s toplim smeđim očima i glasom koji bi smirio i najuzburkanije more. Kad bi me zagrlio, osjećala sam se sigurno. Nakon njegove smrti, kuća je postala hladna i prazna, a Dario… Dario je postao netko koga više nisam prepoznavala.
Nije uvijek bio takav. Kao dječak bio je nježan, uvijek bi mi donosio cvijeće iz dvorišta i grlio me kad bih bila tužna. Ali s godinama, pogotovo nakon što se oženio s Anom, nešto se promijenilo. Počeo je biti grub, nestrpljiv, stalno je vikao na Anu zbog sitnica – previše soli u juhi, prekasno oprano rublje, predugo telefoniranje s prijateljicama.
Ana je bila tiha djevojka iz Travnika, nježna i vrijedna. Nikad nije uzvraćala na njegove uvrede. Samo bi šutjela i povukla se u sobu. Jedne večeri čula sam kako plače iza zatvorenih vrata. Srce mi se slomilo. Znala sam da moram nešto učiniti, ali nisam imala snage. Bila sam zarobljena između sjećanja na Ivana i straha od Darijevog bijesa.
Moja sestra Zdenka me često zvala: “Ljubice, ne možeš to više trpjeti! On nije više onaj dječak kojeg si odgojila.” Ali ja sam šutjela. Uvjeravala sam samu sebe da će sve proći.
Jednog dana Ana je došla do mene dok sam pila kavu u kuhinji. Oči su joj bile crvene od plača. “Svekrvo… ne mogu više ovako. Bojim se Darija.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema vlastitom sinu. Kako je mogao? Kako sam ja to dopustila? Tog dana odlučila sam – nešto će se promijeniti.
Kad je Dario navečer opet počeo vikati na Anu zbog razbacanih cipela u hodniku, stala sam između njih. “Dosta! Ako ti nešto smeta, pokupi ih sam!”
Pogledao me kao da sam poludjela. “Mama, što ti je? Zar si protiv mene?”
“Jesam”, rekla sam mirno. “Ako to znači da ću zaštititi Anu.”
Te noći nisam spavala. Ujutro sam spakirala Darijeve stvari i stavila ih pred vrata. Kad je došao s posla, samo sam mu rekla: “Odlazi.”
Vikao je, prijetio da će me nikad više ne nazvati majkom, ali nisam popustila. Ana je stajala iza mene, drhtala kao list na vjetru.
Nakon što je otišao, kuća je opet postala tiha. Ana i ja smo sjedile za stolom i plakale obje – ona od olakšanja, ja od tuge i srama što nisam ranije reagirala.
Prvih dana svi su me osuđivali – susjedi su šaputali iza leđa, rodbina me zvala i govorila da sam luda što biram snahu umjesto sina. Moja kćerka Marijana iz Zagreba nije mi htjela ni čuti glas: “Mama, što si to napravila?!”
Ali Ana… Ana mi je svaki dan zahvaljivala. Počela se smijati opet, kuća je mirisala na pitu od jabuka i svježe cvijeće koje bi donosila s tržnice. Počele smo zajedno uređivati vrt, gledati serije navečer i razgovarati o svemu – o njenoj mladosti u Travniku, o mom djetinjstvu u Osijeku, o Ivanu i njegovim šalama.
Jednog dana dok smo sadile ruže ispred kuće, Ana me pogledala i rekla: “Svekrvo… hvala vam što ste mi spasili život.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Ne zahvaljuj se meni… žao mi je što nisam ranije imala hrabrosti.”
Dario mi nije oprostio. Nisam ga vidjela mjesecima. Čula sam da živi kod prijatelja u Sarajevu i da priča svima kako ga je vlastita majka izdala zbog snahe.
Ponekad noću sjedim sama u dnevnoj sobi i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše voljela Ivana pa nisam znala kako sama postaviti granice? Jesam li previše štitila Darija kad je bio mali? Ili sam jednostavno bila previše slaba da kažem “dosta” kad je trebalo?
Ali kad pogledam Anu kako se smije dok zalijeva cvijeće ili kad mi donese šalicu čaja navečer dok gledamo vijesti iz Zagreba ili Sarajeva… znam da sam napravila pravu stvar.
Možda sam izgubila sina – barem zasad – ali spasila sam jednu mladu ženu od života u strahu.
I sada vas pitam: Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li majčina ljubav uvijek slijepa ili ponekad treba biti hrabra i reći svom djetetu – dosta?