Kad ti dijete postane stranac: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Lejla, molim te, javi se…” moj glas je drhtao dok sam po tko zna koji put ostavljala poruku na njezinoj govornoj pošti. Satima sam gledala u ekran mobitela, čekajući da se pojavi njezino ime. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nikada prije nije ignorirala moje pozive. Nikada.
Bila je subota navečer, a ja sam sjedila sama u stanu u Novom Zagrebu. Tišina je bila teža od olova. Uvijek sam mislila da smo Lejla i ja nerazdvojne, pogotovo nakon što nas je njen otac, Dario, ostavio zbog druge žene iz Splita. Tada mi je Lejla bila sve – i dijete i prijateljica i jedina osoba kojoj sam mogla vjerovati.
Ali sada… sada me nije bilo nigdje u njezinom životu. Osjećala sam to svakim danom sve više, ali nisam htjela priznati. Prvi put kad nije odgovorila na poruku, pomislila sam: “Ma, sigurno je umorna, ima puno posla na fakultetu.” Drugi put već sam osjetila knedlu u grlu. Treći put – panika.
Nisam mogla izdržati više. Otišla sam do njezinog stana na Trešnjevci. Kucala sam dugo, predugo. Kad je napokon otvorila vrata, pogledala me kao stranca.
“Što radiš ovdje, mama?”
“Zabrinula sam se… Ne javljaš se na telefon, ne odgovaraš na poruke…”
Lejla je uzdahnula i skrenula pogled. “Možda zato što mi treba malo mira.”
Stajala sam na pragu, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. “Lejla, molim te… Ako sam nešto pogriješila, reci mi.”
Njezine oči su bile hladne. “Mama, cijeli život si me gurala od sebe. Nikad nisi imala vremena za mene kad sam bila mala. Uvijek si radila ili si bila preumorna ili si plakala zbog tate. Ja sam tebi bila rame za plakanje, a nikad nisi pitala kako je meni. Sad kad ti treba društvo, sjetiš se mene?”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Ali… mislila sam da smo uvijek bile bliske…”
Lejla je odmahivala glavom. “Ti si uvijek bila zauzeta sobom. Ja sam naučila biti sama još kao dijete. Sad mi to odgovara.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s lica – svaka njezina riječ bila je nova rana.
Vratila sam se kući slomljena. Cijelu noć nisam spavala. Prisjećala sam se dana kad je Lejla imala temperaturu, a ja sam morala raditi dvostruku smjenu u Konzumu jer nismo imale za režije. Sjećam se kako sam joj ostavljala sendviče i poruke na stolu: “Mama te voli, brzo ću doći kući.” Mislila sam da činim najbolje što mogu.
Ali možda to nije bilo dovoljno.
Sljedećih dana pokušavala sam joj pisati – dugačke poruke pune isprika i sjećanja na lijepe trenutke: izlet na Plitvice kad smo obje pokisle do kože pa se smijale do suza; večeri kad smo gledale sapunice i jele kokice; dan kad je upisala fakultet i ja plakala od ponosa.
Nije odgovarala.
Jedne večeri nazvala me moja sestra Ivana iz Sarajeva. “Šta ti je, Amra? Čujem ti glas kao da si izgubila sve na svijetu.”
Ispričala sam joj sve kroz suze.
Ivana je šutjela neko vrijeme pa rekla: “Znaš, možda si stvarno previše očekivala od Lejle kad si ostala sama. Djeca nisu rame za plakanje roditeljima. Možda joj treba vremena da ti oprosti.”
“Ali ja nisam znala drugačije! Bila sam sama, Dario nas je ostavio bez ičega! Kako da joj sad objasnim?”
“Možda ne trebaš objašnjavati ništa. Samo budi tu kad joj zatrebaš. I pusti je malo.”
Te riječi su me pogodile jače nego išta do tada.
Dani su prolazili sporo i bolno. Počela sam odlaziti na duge šetnje Jarunom, gledajući druge majke i kćeri kako šeću zajedno, smiju se, svađaju oko sitnica. Gledala sam ih s gorčinom i zavišću.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu.
“Amra! Kako si? Nisi dobro, vidim ti po očima…”
Ispričala sam joj sve.
Mirela me zagrlila i rekla: “Znaš šta? Moja Hana mi je isto zamjerila što nisam bila tu kad joj je trebalo. Djeca pamte sve – i ono što im damo i ono što im uskratimo. Ali ako im pokažeš da si spremna promijeniti se, možda ti daju drugu šansu.”
Te večeri napisala sam Lejli pismo rukom – ne poruku, ne e-mail – nego pravo pismo kakva su slali naši roditelji iz Bosne kad su dolazili raditi u Njemačku.
Pisala sam joj o svemu: o svojoj nemoći, strahu, ljubavi koju nisam znala pokazati drugačije osim brigom za račune i hranu na stolu; o tome koliko mi nedostaje njezin osmijeh; koliko bih voljela da mi oprosti što nisam znala bolje.
Pismo sam ostavila pred njezinim vratima.
Prošla su tri tjedna tišine.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – Lejla.
“Mama… pročitala sam tvoje pismo.”
Glas joj je bio tih, ali nije bio hladan kao prije.
“Ne znam mogu li ti oprostiti odmah… Ali možda možemo popiti kavu?”
Suza mi je skliznula niz obraz dok sam šaptala: “Naravno, dušo… Kad god želiš.”
Sjedile smo u malom kafiću na Savskoj, gledale jedna drugu kao dvije žene koje se tek upoznaju.
“Znaš,” rekla je Lejla nakon duge šutnje, “možda nikad nećemo biti kao druge majke i kćeri… Ali možemo pokušati biti bolje nego što smo bile do sad?”
Kimnula sam glavom kroz suze.
Danas još uvijek učimo jedna o drugoj – polako, nespretno, ali iskreno.
Ponekad se pitam: Koliko rana iz djetinjstva nosimo sa sobom cijeli život? I možemo li ikada zaista oprostiti roditeljima što nisu bili ono što smo trebali?