Pet godina šutnje: Dug koji je razdvojio moju porodicu
“Znaš li ti koliko je to novca bilo, Lejla?” glas moje majke, Senada, parao je tišinu kuhinje dok sam rezala luk za večeru. “Nije to sitnica. Pet godina je prošlo, a oni ni hvala nisu rekli. Tvoj otac i ja nikad ne bismo tako nešto uradili.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. Pogledala sam kroz prozor, gdje su se djeca igrala u dvorištu, nesvjesna oluje koja se sprema u našoj kući. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i gledao u telefon, kao da ga se sve to ne tiče.
“Mama, molim te, nemoj opet,” prošaptala sam. “Znaš da Dario ne želi da ih podsjećamo. Kaže da su njegovi roditelji u teškoj situaciji i da im ne treba još stresa.”
Senada je odmahnula rukom. “A nama treba? Ti si tada bila trudna s Tarikom! To su bile tvoje pare od porodiljnog! I još ste iz štednje uzeli. Sjećaš li se kako si plakala kad ste morali odgoditi kupovinu auta?”
Dario je podigao pogled. “Lejla, možemo li večeras samo jesti u miru? Znaš da ne volim pričati o tome.”
“Ne možemo!” viknula sam, iznenadivši i sebe i njih. “Ne možemo jer ova tema nikad nije riješena! Mama ima pravo – to je bio naš novac. Tvoji roditelji su rekli da će vratiti čim prodaju vikendicu na Plitvicama. Prošlo je pet godina! Vikendica je još tamo, renovirana, a mi još uvijek čekamo.”
Dario je uzdahnuo i spustio glavu. “Moji roditelji nisu loši ljudi. Znaš da su imali problema s tatinom bolešću i kreditima. Ne mogu im sad nabijati na nos taj dug.”
“A šta ćemo mi?” pitala sam tiho. “Šta ćemo kad nam zatreba novac za Tarikovu operaciju krajem godine? Hoćeš li opet reći – ‘nećemo ih podsjećati’?”
Tišina je bila gusta kao juha koju sam zaboravila promiješati na štednjaku.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke i Darijeva šutnja. Sjetila sam se dana kad su Dario i ja sjedili za istim ovim stolom, računali svaku marku i odlučili pomoći njegovim roditeljima. Sjećam se kako me njegova majka, Ružica, grlila kroz suze: “Zlato moje, nikad ti ovo nećemo zaboraviti. Vratit ćemo čim prodamo vikendicu, obećavam!”
Ali obećanja blijede kao stare fotografije.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Dario je izbjegavao razgovor, a ja sam osjećala kako mi raste gorčina u grudima. Djeca su osjećala napetost; Tarik me pitao zašto tata više ne priča za stolom.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš, zazvonio je telefon. Bila je to Ružica.
“Lejla, dušo, kako ste? Nisam vas dugo vidjela…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Dobro smo… Ružice, mogu li te nešto pitati?”
Nastala je tišina s druge strane.
“Naravno, reci…”
Duboko sam udahnula. “Znaš… onaj novac što smo vam posudili prije pet godina… Mi sad imamo neke troškove s Tarikom i… Pa, pitam se jeste li možda u mogućnosti vratiti bar dio?”
Ružica je dugo šutjela. “Lejla… znaš da bismo dali sve za vas… Ali još nismo prodali vikendicu. I… iskreno, Dario mi je rekao da ste odlučili oprostiti dug. Tako mi je rekao prošle zime kad smo pričali o tome.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Oprostiti? Nikad nismo o tome razgovarali! Ja nisam pristala na to!”
Ružica je uzdahnula: “Dušo… možda bi bilo najbolje da sjednemo svi zajedno i porazgovaramo otvoreno. Ne želim da ovo stvara razdor među nama.”
Te večeri sam suočila Darija.
“Zašto si im rekao da smo oprostili dug? Jesi li ti normalan? To nije bila tvoja odluka!”
Dario je izgledao kao ranjena životinja. “Nisam mogao više gledati mamu kako pati zbog toga… Tata je bio loše prošle zime, znaš to! Mislio sam da će ti biti lakše ako ne moraš više misliti o tome…”
“Lakše? Meni? Ili tebi? Jer ti ne možeš podnijeti da tvoji roditelji misle loše o tebi! A šta s mojom mamom? Šta s našom djecom? Šta sa mnom?”
Počela sam plakati – prvi put nakon dugo vremena pred njim.
Dario me zagrlio, ali između nas je bio zid.
Sljedeće subote svi smo sjeli za isti stol: Dario, ja, Ružica, njegov otac Zdravko i moja majka Senada.
Senada nije gubila vrijeme: “Ja ću biti direktna – Lejla i Dario su vam posudili novac kad vam je bilo najteže. Sad njima treba pomoć. Šta mislite uraditi?”
Zdravko je pogledao u pod: “Mi nismo zaboravili dug… Ali nismo ni u mogućnosti vratiti ga sada. Vikendica još nije prodana jer cijene padaju… Ako želite, možemo prepisati dio vlasništva na vas dok ne vratimo novac.”
Ružica je dodala: “Ne želimo izgubiti vas zbog novca… Ali nemamo izbora trenutno. Oprostite nam ako smo vas povrijedili.”
Dario me pogledao očima punim tuge: “Lejla… šta ćemo sad?”
Pogledala sam sve oko stola – porodicu koju volim i porodicu koja me povrijedila.
Prošlo je nekoliko mjeseci od tog razgovora. Nismo dobili novac nazad, ali smo dobili papir na kojem piše da nam pripada dio vikendice dok se dug ne vrati. Odnos sa svekrom i svekrvom ostao je hladan; Dario i ja još uvijek učimo kako razgovarati bez zamjeranja.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo pomoći ako cijena bude ljubav i mir u porodici? Da li novac uvijek mora biti razlog svađe među onima koji bi trebali biti najbliži?
Šta biste vi uradili na mom mjestu?