Kad sam srcem krenula pomoći sinu i snahi, nisam znala da ulazim u zamku
“Ljiljana, molim te, možeš li nam pomoći s malim?” Dino je stajao na vratima, a iza njega je nervozno cupkala njegova supruga Amra. U rukama sam još držala šalicu kave, pokušavajući se sabrati nakon još jedne besane noći. Nisam imala srca reći ne, iako sam sebi obećala da ću napokon početi živjeti za sebe.
“Naravno, sine,” izustila sam, skrivajući umor iza osmijeha. “Samo reci kad treba.”
Tako je počelo. Prvo jedno popodne tjedno, pa dva, pa cijeli vikendi. Moj unuk Tarik bio je divan dječak, ali Amra je često ostavljala popis zadataka: “Ljiljana, pobrini se da napiše zadaću, da pojede voće, i nemoj mu dozvoliti mobitel prije ručka.” Sve sam to radila s ljubavlju, ali osjećala sam kako mi život ponovno klizi iz ruku – kao nekad kad sam sama odgajala Dina nakon što nas je muž napustio.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam kako Amra šapuće u hodniku: “Ne mogu više s tvojom mamom. Sve radi po svom. Tarik je razmažen kad je s njom.” Dino je samo šutio. Srce mi se steglo. Nisam znala da li da izađem i kažem nešto ili da se pravim da nisam čula. Odlučila sam prešutjeti, ali riječi su mi odzvanjale u glavi.
Sljedećih dana Amra je postajala sve hladnija. “Tarik nije pojeo povrće? Ljiljana, rekla sam ti…” ili “Opet si mu dala čokoladu?” Počela sam osjećati kao uljeza u vlastitoj obitelji. Dino je bio između dvije vatre – pokušavao je smiriti Amru, a meni bi samo tiho rekao: “Mama, znaš kakva je ona…”
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Sanja iz Osijeka.
“Ljiljo, ti si luda što im toliko pomažeš! Kad ćeš ti na red? Sjećaš se kad si sanjala putovanje u Prag? Kad si zadnji put bila na kavi s prijateljicama?”
Nisam znala što da joj odgovorim. Osjećala sam se zarobljeno između želje da pomognem sinu i potrebe da napokon živim za sebe.
Nakon nekoliko tjedana, Dino me zamolio da uskočim još više – Amra je dobila posao u Sarajevu i često bi putovala. “Mama, ne znam što bih bez tebe,” rekao mi je jednom dok smo zajedno slagali Tarikove igračke.
“Ali Dino, ja sam umorna… Imam i ja svoje želje…”
Pogledao me kao da ga prvi put izdajem.
“Znaš li ti koliko nam značiš? Zar ti nije stalo do Tarika?”
Te riječi su me zaboljele više nego išta. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li sebična ako želim malo mira? Jesam li loša majka ako kažem ne?
Jednog dana, dok sam vodila Tarika u park, srela sam staru prijateljicu Nadu.
“Ljiljo, ti si uvijek bila dobra duša. Ali pazi da te ne iskoriste. Djeca danas samo uzimaju…”
Njezine riječi su me proganjale cijelu noć. Počela sam primjećivati sitnice – Amra više nije ni zahvaljivala, Dino me zvao samo kad mu nešto treba. Kad sam jednom odbila čuvati Tarika jer sam imala dogovor s prijateljicama, Amra mi je poslala poruku: “Nisam znala da ti je društvo važnije od unuka.”
Te noći nisam oka sklopila. Sjetila sam se svih onih godina kad sam radila dva posla da bih Dinu omogućila fakultet. Sjetila sam se kako sam prodala zlatni lančić od pokojne majke da mu platim ekskurziju u srednjoj školi. Sada mi se činilo da sve to nije vrijedilo ništa.
Jednog popodneva skupila sam hrabrost i pozvala Dina na razgovor.
“Dino, moramo razgovarati. Osjećam se kao dadilja, a ne kao tvoja majka. Volim vas sve, ali i ja imam pravo na svoj život. Ne mogu više ovako.”
Dino je šutio dugo, a onda rekao: “Mama, nisam znao da se tako osjećaš. Ali znaš kako je danas – svi rade puno, svi su pod stresom…”
“A ja? Zar ja nisam radila cijeli život? Zar nemam pravo na malo mira?”
Dino je slegnuo ramenima i otišao bez riječi.
Nakon tog razgovora stvari su postale još gore. Amra me potpuno izbjegavala, a Tarik me gledao zbunjeno kad bih došla. Počela sam osjećati kao da gubim i sina i unuka.
Jedne večeri sjela sam sama za stol i napisala pismo Dini:
“Sine moj,
Znam da ti nije lako. Znam da si pod pritiskom posla i obitelji. Ali i ja imam svoje granice. Volim vas sve, ali ne mogu biti tu samo kad vam treba pomoć. Želim biti baka koja uživa sa svojim unukom, a ne netko tko stalno mora dokazivati svoju vrijednost.
Tvoja mama”
Dugo nisam dobila odgovor. Dani su prolazili u tišini. Počela sam izlaziti s prijateljicama, otišla na izlet u Plitvice sa Sanjom i prvi put nakon dugo vremena osjećala se slobodno.
Jednog dana Dino me nazvao:
“Mama… Žao mi je. Nisam shvatio koliko si nam davala. Hoćeš li doći na ručak ove nedjelje? Samo kao gost…”
Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi majke same krive što nas djeca uzimaju zdravo za gotovo? Ili društvo od nas očekuje previše? Što vi mislite – gdje treba povući granicu između pomoći i žrtvovanja sebe?