Kad sam shvatila da je sreća važnija od sigurnosti: Priča jedne majke

“Mama, ja stvarno više ne mogu ovako. Svaki dan mi je isti, osjećam se kao da nestajem.” Ivanov glas mi još uvijek odzvanja u ušima, kao da je jučer izgovorio te riječi. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, on s glavom u rukama, ja s pogledom prikovanim za šalicu kave. U tom trenutku, kroz prozor se probijalo jutarnje sunce, ali meni je sve izgledalo sivo.

“Ivane, pa imaš sve! Dobar posao, stan, sigurnost… Koliko ljudi može to reći?” pokušala sam ga urazumiti, iako sam osjećala kako mi glas podrhtava. U meni se miješala briga i ljutnja. Cijeli život sam radila u školi, štedjela svaku kunu, odricala se putovanja i sitnih užitaka samo da njemu bude bolje. A sada, kad je napokon uspio, želi sve to baciti zbog… fotografije?

“Mama, nije sve u sigurnosti. Ja želim nešto više od života. Ne želim se jednog dana probuditi i shvatiti da sam promašio sve što me činilo sretnim.” Njegove riječi su me pogodile ravno u srce. Što ako je u pravu? Što ako sam ga cijeli život učila pogrešnim vrijednostima?

Nisam mu to mogla priznati. Umjesto toga, povukla sam se u sebe i danima izbjegavala razgovor o njegovoj odluci. Moj muž Ante bio je tiši nego inače. Samo bi kratko rekao: “Pusti ga, Marija, njegov je život.” Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam znala kako.

Ivan je dao otkaz. Prijatelji su mu govorili da je lud. Sestra Ana ga je podržavala, ali krišom mi je slala poruke: “Mama, pazi na njega, ne znaš ti koliko je ovo teško.” Ja sam šutjela i gledala kako moj sin prodaje odijela i kravate na Njuškalu, kupuje rabljeni fotoaparat i sate provodi na ulicama Zagreba, tražeći savršeni kadar.

Jedne večeri došao je kući s modricom na licu. “Netko mi je pokušao ukrasti opremu na Glavnom kolodvoru,” rekao je mirno, kao da govori o vremenskoj prognozi. Srce mi je stalo. “Zar ti ovo treba? Zar ne vidiš kamo te vodi tvoja tvrdoglavost?” viknula sam kroz suze.

“Mama, ovo je prvi put da osjećam da živim. Da radim nešto što ima smisla za mene. Znam da ti ne razumiješ, ali molim te – pokušaj.”

Nisam znala što reći. Te noći nisam spavala. Gledala sam stare Ivanove slike iz djetinjstva – on s fotoaparatom od plastike na moru u Makarskoj, on kako slika Anu dok puše rođendanske svjećice. Možda sam trebala ranije vidjeti znakove.

Prolazili su mjeseci. Ivan nije imao stalnih prihoda. Ponekad bi prodao koju fotografiju turistima ili lokalnim novinama, ali uglavnom je živio od ušteđevine. Ja sam kriomice slala novac na njegov račun pod izgovorom da “nešto nije sjelo iz studentskih dana”. On bi mi zahvalio porukom: “Znam da si ti, mama.” Bilo me sram što mu ne mogu dati više podrške osim novca.

A onda se dogodilo ono čega sam se najviše bojala – Ante je dobio otkaz u brodogradilištu. Kriza je došla i do nas. Prvi put nakon dvadeset godina nisam znala hoćemo li moći platiti režije idući mjesec.

Sjedili smo svi troje za stolom u tišini. Ivan nas je gledao s tugom u očima. “Mama, tata… Ako treba, mogu prodati fotoaparat. Naći ću neki posao dok ne bude bolje.”

Tada sam prvi put osjetila koliko je odrastao moj sin. Nije više bio onaj dječak koji traži dopuštenje – bio je čovjek spreman žrtvovati svoju strast za obitelj.

“Nećeš prodati ništa!” viknula sam kroz suze. “Cijeli život sam te učila da igraš na sigurno jer sam se ja bojala riskirati. Ali možda sam pogriješila. Možda si ti u pravu – možda vrijedi pokušati biti sretan, makar to značilo nesigurnost.”

Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mi teret pada s ramena.

Sljedećih mjeseci svi smo tražili poslove – Ante je radio na građevini privremeno, ja sam počela davati instrukcije iz matematike djeci iz susjedstva, a Ivan je dobio priliku raditi kao asistent poznatom fotografu iz Splita. Novca nije bilo puno, ali atmosfera u kući bila je drugačija – kao da smo svi zajedno disali punim plućima.

Jednog dana Ivan mi je pokazao svoju fotografiju objavljenu na naslovnici časopisa “National Geographic Hrvatska”. Plakala sam od ponosa.

Danas znam – sigurnost nije sve u životu. Ponekad treba imati hrabrosti skočiti u nepoznato i vjerovati da ćeš naučiti letjeti.

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li imali hrabrosti pustiti svoje dijete da slijedi svoje snove ili biste ga zadržali u zoni sigurnosti?