Treće dijete, treća svađa: Kad ljubav postane teret
“Opet si zaboravila platiti račun za struju!” Ivanov glas parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavala nahraniti malu Leu, našu najmlađu. Pogledala sam ga umorno, s podočnjacima do pola obraza, ali nisam imala snage za još jednu svađu. “Nisam zaboravila, samo… čekala sam da mi sjedne dječji doplatak. Znaš da nam je svaki dan borba.”
Ivan je sjeo za stol, lupio šakom po drvenoj površini i pogledao me kao da sam mu najveći neprijatelj. “Ti si htjela još jedno dijete! Ja sam ti govorio da će biti teško!”
Zastala sam. Srce mi je lupalo kao ludo. Je li moguće da me stvarno krivi? Pa on je bio taj koji je mjesecima govorio kako bi bilo lijepo da naš Filip i Lana dobiju još jednu sestru ili brata. Sjećam se te večeri, sjedili smo na balkonu, gledali zvijezde iznad Zagreba i sanjali o velikoj obitelji. “Bit ćemo sretni, sve ćemo uspjeti zajedno,” šapnuo mi je tada.
Ali sada, kad su računi narasli, a cijene u dućanu svaki tjedan skaču, Ivan je postao drugi čovjek. Svaka sitnica bila je povod za svađu. “Zašto si kupila tu skupu kašicu? Zar ne možeš sama kuhati?” ili “Opet si dala Lani novac za izlet? Pa zar ne vidiš da nemamo više ni za kruh?”
Ponekad bih ga gledala dok spava, lice mu opušteno, bezbrižno. Tada bih se sjetila onog Ivana kojeg sam voljela – nježnog, nasmijanog, spremnog na šalu i zagrljaj. Ali čim bi se probudio, vraćao bi se ovaj novi Ivan, opterećen brigama, ljut na cijeli svijet – a najviše na mene.
Moja mama Jasna često mi govori: “Draga, brak je borba. Ali ne smiješ dopustiti da te netko gazi.” Ona je prošla kroz rat, ostala udovica s dvoje djece i nikad nije kukala. Ali ja nisam ona. Ja sam umorna. Ponekad mi dođe da pobjegnem negdje daleko, ostavim sve iza sebe i dišem punim plućima.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Znaš li koliko me boli kad me kriviš za sve? Nisam sama napravila ovo dijete. Zajedno smo odlučili!”
Ivan je šutio dugo, gledao u pod. “Možda sam pogriješio… Možda nisam bio realan. Ali sada nemam snage više. Svaki dan samo brojim kune i pitam se kako ćemo preživjeti do kraja mjeseca.”
“I ja brojim,” šapnula sam. “Ali brojim i tvoje riječi koje bole više od praznog novčanika.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvoj zajedničkoj godini u malom stanu u Dubravi, o Filipovoj prvoj temperaturi kad smo panično zvali hitnu, o Lani koja je crtala srca po zidovima jer nije imala papir… I o Lei, koja je došla na svijet kad smo već bili umorni od života.
Sutradan sam otišla kod prijateljice Mirele na kavu. Ona ima dvoje djece i muža koji radi u Njemačkoj. “Znaš,” rekla mi je dok smo pile kavu iz starih šalica s cvjetićima, “svi misle da je vani lakše. Ali gdje god da si, uvijek imaš osjećaj da nešto fali – ili novac ili ljubav ili mir u kući.”
Vratila sam se kući s nekom čudnom snagom. Pogledala sam Ivana dok je slagao račune na stolu i rekla: “Neću više biti tvoj boksački vreća. Ako misliš da sam ja kriva za sve – reci mi to u oči. Ali znaj da si i ti bio dio ove odluke. I ako treba, radit ću i noću, ali neću dopustiti da naša djeca odrastaju u kući punoj krivnje i ljutnje.”
Ivan me gledao dugo, oči su mu bile crvene od umora ili možda od suza koje nije htio pokazati. “Ne znam kako dalje,” priznao je tiho.
“Zajedno ćemo,” odgovorila sam mu, ali nisam bila sigurna vjerujem li u to.
Dani su prolazili sporo. Svaki dan nova borba – vrtić za Leu, školske obaveze za Lanu i Filipa, posao koji radim od kuće kad svi zaspu… A Ivan? On je sve više šutio, povlačio se u sebe.
Jedne večeri Lana je došla do mene s crtežom: nas petoro držimo se za ruke ispred naše zgrade. Ispod je napisala: “Moja obitelj – uvijek zajedno.” Suze su mi potekle niz lice.
Možda nemamo novca kao drugi. Možda nemamo ni mir ni sigurnost koju sam sanjala. Ali imamo jedno drugo – barem još uvijek.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad život postane težak? Jesam li pogriješila što sam vjerovala u snove o velikoj obitelji? Ili je ovo samo faza koju moramo preživjeti zajedno?
Što vi mislite – može li brak preživjeti kad nas svakodnevica slomi? Kako pronaći snagu kad te osoba koju voliš najviše povrijedi?