Majčina soba bez prozora
“Zar stvarno misliš da je to najbolje za nju?” Mirjana me gledala preko stola, oči joj crvene od suza, ali glas tvrd kao kamen. U kuhinji je mirisalo na kavu i jučerašnju juhu, ali meni je sve bilo gorko. Nisam mogao podići pogled s ruku. Prsti su mi drhtali dok sam vrtio šalicu.
“Ne znam više što je najbolje…” promrmljao sam. “Sanja ne može stalno dolaziti iz Sarajeva, a ja… posao, djeca, sve…”
Mirjana je ustala naglo, stolica je škripala. “Ti si joj sin, Robert! Ona je tebe podizala sama kad je tata poginuo! Sjećaš se kako si plakao kad si slomio ruku? Ona nije spavala tri noći uz tvoj krevet! A sad je ostavljaš među strancima!”
Nisam imao snage za svađu. Samo sam šutio. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je mama rekla prije nekoliko dana, kad sam joj prvi put spomenuo dom: “Sine, ja ne želim biti nikome na teret. Ali bojim se biti sama. Bojim se zaboraviti tko si ti.”
Zadnjih mjeseci sve češće me nije prepoznavala. Ponekad bi me zvala Marko, po bratu kojeg nikad nisam imao. Zaboravljala bi gdje je ostavila ključeve, jednom je skoro zapalila kuhinju. Liječnik je rekao da je to početak demencije. Ja sam pokušavao biti strpljiv, ali kad sam jednom došao kući i našao je kako luta po ulici u papučama, znao sam da više ne mogu sam.
Sanja je došla iz Sarajeva na vikend. Sjedili smo svi zajedno u dnevnom boravku, mama između nas, zbunjena i tiha. Sanja je držala njenu ruku i šaptala joj nešto na uho. Mirjana je sjedila sa strane, stisnutih usana.
“Robi, možda stvarno nemaš izbora,” Sanja je rekla tiho. “Ali moraš biti siguran da to radiš iz ljubavi, a ne iz olakšanja.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Jesam li stvarno želio olakšanje? Ili sam bio kukavica?
Dan kad smo vozili mamu u dom bio je siv i kišan. Vozio sam polako, a ona je gledala kroz prozor kao dijete koje ide prvi put u školu. U domu su nas dočekale dvije medicinske sestre, Jasmina i Ivana. Sve su bile ljubazne, ali meni su zvučale kao da govore kroz staklo.
“Gospođo Ljubica, ovdje ćete imati društvo, svaki dan šetnje, terapije…” govorila je Jasmina.
Mama se samo blago nasmiješila i stisnula mi ruku. “Samo ti dođi često, Robi. Nemoj me zaboraviti.”
Te noći nisam spavao. Sanja mi je poslala poruku: “Jesi li dobro?” Nisam odgovorio.
Sljedećih dana išao sam svaki drugi dan u dom. Mama bi me ponekad prepoznala, ponekad ne. Jednom me pitala: “Jesi li ti onaj što donosi voće?” Smijao sam se kroz suze.
Mirjana mi nije govorila tjednima. Na obiteljskim ručkovima sjedila bi daleko od mene, razgovarala samo s djecom. Djeca su pitala: “Zašto baka više ne živi s nama?” Nisam znao što reći.
Jednog dana došao sam ranije u dom i zatekao mamu kako sjedi sama u hodniku, gleda kroz prozor koji nije vodio nigdje – samo na zid susjedne zgrade.
“Mama?”
Okrenula se polako. “Robi! Došao si! Jesi li gladan? Imam ti nešto spremiti…”
Sjeo sam kraj nje i uhvatio joj ruku. Bila je hladna i tanka kao papir.
“Mama, oprosti mi…”
Pogledala me zbunjeno pa se nasmiješila onim svojim blagim osmijehom iz djetinjstva.
“Zašto, sine? Sve će biti dobro. Samo nemoj zaboraviti doći.”
Tog dana sam plakao na parkiralištu doma kao dijete.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Mama je sve slabija, ali još uvijek me ponekad prepozna. Mirjana mi polako oprašta; počela je dolaziti sa mnom u posjete. Djeca crtaju crteže za baku.
Ali ja svaku večer ležim budan i pitam se: Jesam li mogao više? Jesam li izabrao lakši put ili jedini mogući?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Jeste li ikada morali birati između svoje obitelji i roditelja? Kako ste znali da ste napravili pravu stvar?