Mama, zar ne vidiš da pucam?

“Ajla! Ajla, jesi li budna?” glas moje majke parao je tišinu stana u 6:12 ujutro. Mobitel mi je vibrirao na noćnom ormariću, a srce mi je preskočilo od straha. “Mama, što je sad?” promrmljala sam, pokušavajući ne probuditi Amara koji je spavao pored mene. “Nestalo mi je kave. Ne mogu započeti dan bez nje. Možeš li mi donijeti iz Konzuma prije posla?”

Zatvorila sam oči, osjećajući kako mi se u prsima skuplja težina. “Mama, imam sastanak u 8. Ne mogu sad…”

“Ali znaš da mi kava treba zbog tlaka! Ako ne popijem, bit će mi loše. Zar ti je toliko teško pomoći vlastitoj majci?”

Taj ton – poznat, oštar, pun zamjeranja – bio je moj svakodnevni alarm. Nisam joj mogla reći ne, a ona to dobro zna. Otkako je tata umro prije četiri godine, majka je postala centar mog svemira. Ili bolje rečeno – crna rupa koja uvlači sve oko sebe.

Radim kao računovotkinja u Sarajevu, imam dvoje djece – Lejlu (9) i Tarika (6), muža koji radi na terenu i majku koja živi sama u stanu na Grbavici. Nije bolesna, može sama do trgovine, ali svaki dan ima novi razlog zašto baš ja moram doći: “Ajla, žarulja mi je pregorjela!”, “Ajla, ne mogu otvoriti teglu krastavaca!”, “Ajla, dosadno mi je, hajde dođi na kafu!”

Ponekad se pitam gdje sam nestala ja. Kad sam zadnji put sjela i popila kavu bez da gledam na sat ili slušam tuđe probleme? Kad sam zadnji put bila samo Ajla, a ne nečija kćerka, majka ili supruga?

Jednog dana, dok sam žurila s posla po djecu u školu, zazvonio je mobitel. “Ajla! Hitno! Ne radi mi televizor! Sve je crno!”

“Mama, voziću sad djecu kući pa ću svratiti.”

“Ne možeš li odmah? Znaš da ne volim biti sama u tišini.”

Djeca su me gledala dok sam nervozno vozila prema njenom stanu. Lejla je šaptala Tariku: “Opet baka zove mamu…” Osjetila sam kako mi suze naviru od nemoći.

Kad sam stigla, televizor je radio normalno. “Eto vidiš! Sad radi! Ali dobro da si došla, ionako sam htjela da mi pogledaš frižider – čini mi se da nešto smrdi.”

Sjedila sam na njenom kauču, gledala u zidove prekrivene starim fotografijama i osjećala se kao zarobljenik vlastite dobrote. “Mama, znaš li koliko mi je teško sve stići? Djeca, posao, ti…”

Pogledala me s onim pogledom koji ubija svaku moju pobunu: “Zar bi tvoj otac tako pričao sa svojom majkom? Ja sam te rodila i sve dala za tebe. Sad kad sam stara i sama, ti nemaš vremena za mene?”

Nisam imala snage za raspravu. Otišla sam kući s osjećajem krivnje koji me pratio kao sjena.

Muž me pokušavao utješiti: “Ajla, moraš joj postaviti granice. Nisi joj sluškinja.” Ali kako reći NE ženi koja te podigla sama nakon rata? Kako reći NE nekome tko svaki tvoj pokušaj distance doživljava kao izdaju?

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Lejla me pitala: “Mama, zašto si uvijek tužna kad ideš kod bake?” Nisam znala što da kažem. Kako objasniti djetetu da ljubav ponekad guši?

Počela sam izbjegavati majčine pozive. Gasila bih zvuk na mobitelu ili bih lagala da imam sastanke. Ali ona bi uvijek našla način – zvala bi Amara na posao ili bi došla pred školu po djecu.

Jednog dana me dočekala ispred zgrade s uplakanim očima: “Ti mene više ne voliš. Osjećam se kao teret. Da me nema, svima bi bilo lakše!”

Tada sam pukla: “Mama! Volim te, ali više ne mogu ovako! Gušiš me svojim zahtjevima! Imam svoj život!”

Plakala je kao dijete. Ja sam plakala s njom.

Nakon toga tjednima nismo pričale. Osjećala sam olakšanje i krivnju istovremeno. Djeca su pitala gdje je baka, muž me grlio bez riječi.

Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do nje. Sjela sam za stol i rekla: “Mama, trebamo razgovarati. Volim te i želim ti pomagati, ali moram misliti i na sebe. Ako ovako nastavimo, izgubit ćemo jedna drugu. Hajde da pronađemo način da obje budemo sretne. Možda ti treba društvo – možeš otići u centar za umirovljenike ili se družiti s komšinicama?”

Gledala me dugo šutke pa tiho rekla: “Bojim se biti sama… Ali ne želim te izgubiti.” Prvi put smo razgovarale kao dvije odrasle žene.

Danas još uvijek ima dana kad me zove zbog sitnica, ali naučila sam reći NE bez grižnje savjesti. Naučila sam da ljubav nije žrtva nego ravnoteža.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđi život jer nas strah od krivnje drži zarobljenima? Jesmo li dužni žrtvovati sebe za roditelje ili postoji granica koju smijemo povući?