Ostavio me u devetom mjesecu trudnoće, a vratio se tri godine kasnije tražeći oprost
“Ivana, ne mogu više. Odlazim.” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Stajala sam nasred dnevne sobe, s trbuhom toliko velikim da sam jedva disala, dok je Dario skupljao svoje stvari. “Molim te, nemoj sada… Ne možeš me ostaviti ovako!” glas mi je pucao, a suze su mi klizile niz lice. Pogledao me bez imalo topline, kao da sam mu strankinja. “Ne mogu ovo. Nisam spreman biti otac. Ti si jaka, snaći ćeš se.”
Nikada nisam mislila da će mi se život pretvoriti u ovakvu noćnu moru. Dario i ja smo bili zajedno sedam godina. Svi su govorili da smo savršen par – on iz dobre zagrebačke obitelji, ja iz skromne kuće u okolici Osijeka. Nikad nismo živjeli zajedno, uvijek smo imali svoje stanove, svoje navike. Kad sam ostala trudna, mislila sam da će nas to još više povezati. On je predložio brak, ali sve je bilo na brzinu, bez pravog veselja. Sada shvaćam da je to bio njegov pokušaj da pobjegne od odgovornosti.
Porodila sam se sama. Moja mama, Jasna, došla je iz sela i bila uz mene kad sam rodila našu kćer Luciju. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj – sreća i tuga pomiješani u jedno. Dok sam držala Luciju prvi put, obećala sam joj da ću biti najbolja mama na svijetu, bez obzira na sve.
Prve godine bile su pakao. Ljudi su šaputali iza leđa – “Vidi je, ostala sama s djetetom”, “Sigurno je ona nešto skrivila”. U Bosni kod rodbine bilo je još gore – “Nije ni čudo što ju je ostavio, previše je tvrdoglava”. Svaki dan sam se borila s predrasudama, ali najteže mi je bilo kad bi Lucija pitala: “Mama, gdje je tata?”
Radila sam dva posla – danju u knjižari, noću čistila urede. Mama mi je pomagala koliko je mogla, ali i ona je imala svoje brige. Otac mi je umro kad sam imala deset godina i od tada smo se borile same protiv svega. Ponekad bih sjela na balkon kad Lucija zaspi i plakala do jutra.
Tri godine kasnije, taman kad sam počela vjerovati da mogu biti sretna bez njega, netko je pozvonio na vrata. Otvorila sam i ugledala Darija. Bio je mršaviji, lice mu je bilo umorno, ali oči su mu bile iste – hladne i nesigurne.
“Ivana… molim te, pusti me da objasnim.”
Nisam znala što bih rekla. Samo sam stajala i gledala ga kao duha iz prošlosti.
“Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Bio sam kukavica. Bojao sam se odgovornosti, bojao sam se svega… Ali sada želim upoznati svoju kćer. Želim biti dio njenog života.” Glas mu je drhtao.
U meni se sve lomilo. S jedne strane, mrzila sam ga zbog svega što mi je učinio; s druge strane, znala sam da Lucija ima pravo upoznati oca.
“Tri godine te nije bilo! Znaš li ti koliko puta je plakala zbog tebe? Znaš li koliko puta sam joj lagala da si na putu, da ćeš doći? Kako misliš to nadoknaditi?”
Sjeo je na stolicu i pokrio lice rukama.
“Ne znam… Samo želim pokušati. Molim te.”
Mama je stajala iza mene i šaptala: “Daj mu šansu zbog Lucije…”
Ali ja nisam bila sigurna. Što ako opet nestane? Što ako povrijedi nju kao što je povrijedio mene?
Dani su prolazili u napetosti. Dario je dolazio svaki vikend, donosio igračke i slatkiše, pokušavao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Lucija ga je gledala sa znatiželjom i oprezom – nije ga zvala tata, samo Dario.
Jedne večeri sjeli smo za stol dok je Lucija spavala.
“Ivana… Znam da ti ne mogu tražiti oprost za ono što sam učinio. Ali želim biti bolji čovjek zbog nje… i zbog tebe. Možda jednog dana možeš opet vjerovati meni?”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Ne znam hoću li ikada moći oprostiti. Ali zbog Lucije ću pokušati. Samo te molim – nemoj joj više nikada slomiti srce kao što si meni slomio.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o praznim obećanjima, o osudi društva, o snazi koju sam pronašla kad sam mislila da više ne mogu dalje.
Danas, nakon svega, još uvijek nisam sigurna jesam li donijela pravu odluku što sam mu dopustila da bude dio našeg života. Ali jedno znam – nijedna žena ne zaslužuje biti ostavljena kad joj je najteže.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti izdaju zbog djeteta? Ili time samo riskiramo još veće rane? Što biste vi učinili na mom mjestu?