Između Novca i Ljubavi: Priča o Dini i gospodinu Vukasu

“Dina, jesi li ti normalna? On ti može biti djed!” viknula je moja sestra Ivana dok je lupala šakom o kuhinjski stol. Zvuk njezinog glasa još uvijek mi odzvanja u ušima. Stajala sam nasuprot nje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Osjećala sam se kao da sam izdala sve što smo zajedno gradile kroz godine – naše povjerenje, naše snove, našu obiteljsku čast.

Ali nisam mogla protiv sebe. Gospodin Vukas je bio sve ono što sam tražila u muškarcu: pažljiv, duhovit, inteligentan. Da, imao je 89 godina kad smo se upoznali na humanitarnoj večeri u Zagrebu, ali njegova energija bila je zarazna. Sjećam se kako me gledao dok sam pričala o svojim planovima za budućnost, kao da mu je stalo do svake moje riječi. “Dina, ti si sunce koje mi je trebalo u ovim zadnjim godinama,” šapnuo mi je jednom dok smo šetali Maksimirom.

Moja majka, Jasna, nije mogla ni pogledati u mene kad sam joj priznala da sam zaljubljena. “Srami se! Ljudi će pričati da si s njim zbog novca!” rekla mi je kroz suze. Otac je samo šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom. U tom trenutku sam poželjela nestati, ali nisam mogla pobjeći od svojih osjećaja.

Prvi put kad sam došla kod Vukasa doma, osjetila sam se kao Pepeljuga koja je zakoračila u svijet bajke. Ogromna vila na Tuškancu, slike starih majstora na zidovima, kristalni lusteri… Ali najviše me dirnula njegova jednostavnost – način na koji mi je skuhao čaj i donio ga na srebrnom pladnju, kao da sam najvažnija osoba na svijetu.

“Dina, znaš li što ljudi govore o nama?” pitao me jedne večeri dok smo sjedili na terasi i gledali svjetla grada.

“Znam… ali nije me briga. Važno mi je samo ono što osjećam kad sam s tobom,” odgovorila sam iskreno.

Ali nije bilo tako jednostavno. Njegova kćerka, Tamara, došla je iz Beča čim je čula za nas. “Neću dopustiti da neka klinka uništi našu obitelj!” vikala je pred cijelom poslugom. Gledala me s prijezirom, kao da sam najgora osoba na svijetu. “Znaš li ti koliko si godina imaš? Moj otac bi mogao biti tvoj pradjed!”

Vukas me uhvatio za ruku i stao između nas. “Tamara, Dina nije ovdje zbog novca. Ona mi daje razlog da živim. Zar ti to nije dovoljno?”

Ali Tamara nije popuštala. Počela je prijetiti odvjetnicima, prijavljivati me novinarima, čak mi je slala poruke pune mržnje. U jednom trenutku sam poželjela odustati od svega. Noću bih plakala u jastuk i pitala se jesam li stvarno pogriješila.

Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Lejlom u kafiću na Cvjetnom trgu, povjerila sam joj sve.

“Dina, ljudi će uvijek pričati. Ali ako si sretna, bori se za to. Samo pazi da ne izgubiš sebe usput,” rekla mi je tiho.

Vukas je bio sve slabiji. Njegovo zdravlje se pogoršavalo iz dana u dan. Provela bih sate uz njegov krevet, čitajući mu omiljene pjesme Tina Ujevića i pričajući mu o djetinjstvu u Osijeku. Ponekad bi me pogledao i rekao: “Dina, obećaj mi da ćeš živjeti punim plućima kad mene više ne bude. Ne dozvoli da te slome.” Suze bi mi navrle na oči svaki put kad bi to izgovorio.

Kad je preminuo, cijeli grad je brujao o tome tko će naslijediti njegovo bogatstvo. Novine su pisale senzacionalističke naslove: “Mlada ljepotica naslijedila milijune!”, “Ljubav ili interes?” Ljudi su me gledali na ulici kao da sam kriminalac.

Tamara me tužila za navodnu manipulaciju i pokušaj prevare. Sudski procesi su trajali mjesecima. Svaki dan sam dolazila na sud s grčem u želucu, osjećajući se kao da mi cijeli svijet sudi.

Na kraju sam dobila samo ono što mi je Vukas ostavio u pismu: njegovu omiljenu knjigu poezije i pismo u kojem piše: “Dina, hvala ti što si mi pokazala kako izgleda prava ljubav.” Sve ostalo pripalo je njegovoj obitelji.

Ostala sam sama, ali s mirnom savješću. Ljudi su nastavili pričati, ali ja znam istinu. Voljela sam ga iskreno i bez kalkulacija.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga toliko drugačijeg od sebe i ostati vjeran sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?