Kada majka i kćerka postanu stranci: Priča o ljubavi, izdaji i oprostu
“Ne mogu vjerovati da si to rekla, mama! Kako možeš stati na njegovu stranu nakon svega što mi je učinio?” Lani su oči gorjele od bijesa dok je stajala nasred moje kuhinje, ruke stisnute u šake. Ja sam samo šutjela, osjećajući kako mi srce puca na hiljadu komadića. Prije samo godinu dana, bila je moja mala djevojčica, ona kojoj sam brisala suze kad bi pala s bicikla, ona kojoj sam šaptala bajke prije spavanja. A sada? Sada je stajala ispred mene kao stranac.
Sve je počelo prošlog proljeća. Lana i njen muž Ivan su se razvodili. Njihov brak je bio pun trzavica, ali nikad nisam mislila da će završiti tako ružno. Ivan je bio tvrdoglav, ali nikad nisam vjerovala da bi mogao povrijediti Lanu. Ipak, ona mi je kroz suze pričala o njegovim riječima, o noćima kada nije dolazio kući, o osjećaju usamljenosti koji ju je gušio. Nisam ni trepnula – stala sam uz nju, kao što sam uvijek činila.
“Ne brini, dušo. Ja sam tu. Proći će sve to,” govorila sam joj dok sam joj kuhala čaj od kamilice, kao kad je bila mala.
Razvod je bio prljav. Svađe oko stana na Trešnjevci, prepucavanja oko starog psa kojeg su zajedno udomili. Ivanova majka, gospođa Mira, zvala me i molila da utičem na Lanu da popusti. “Znaš ti dobro kako je teško biti žena u ovim godinama sama…” govorila je kroz suze. Ali ja sam bila neumoljiva – Lana je moja kćerka.
Nakon razvoda, Lana se preselila kod mene. Prvih mjesec dana bile smo nerazdvojne. Gledale smo serije, išle na tržnicu Dolac svako jutro, smijale se sitnicama. Ali onda su počele promjene. Lana je postajala nervozna, često bi vikala bez razloga. Počela je izlaziti s novim društvom – sumnjivim tipovima iz kvarta koje nisam poznavala. Jedne večeri došla je kući kasno, mirisala je na alkohol i tuđi parfem.
“Lana, dušo, gdje si bila? Brinula sam se!”
“Mama, nisam više dijete! Pusti me da živim!” odbrusila mi je i zalupila vratima svoje sobe.
Nisam znala što da radim. Pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki put bi završilo svađom. Počela sam osjećati da gubim tlo pod nogama. Jednog dana pronašla sam u njenoj torbi vrećicu s bijelim prahom. Srce mi je stalo.
“Lana! Što je ovo?”
Pogledala me ravno u oči: “To nije tvoje! Daj mi to odmah!”
“Lana, ovo nije rješenje! Molim te, reci mi što se događa…”
“Događa se to da si ti uvijek znala bolje! Da si uvijek birala za mene! Sad biram sama!”
Te noći nisam spavala. Zvala sam njenu prijateljicu Anu iz djetinjstva.
“Ana, molim te, znaš li što se događa s Lanom?”
Ana je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Teta Vesna… Lana nije dobro. Otkako se razvela, sve joj je krenulo nizbrdo. Pokušali smo joj pomoći, ali ne sluša nikoga…”
Sljedećih tjedana Lana je sve više tonula. Počela je donositi nepoznate ljude u stan. Jednog dana nestao mi je zlatni lančić koji sam dobila od pokojne mame. Znala sam – Lana ga je prodala.
“Kako si mogla? To je jedino što mi je ostalo od bake!”
“Trebao mi je novac! Što ti znaš kako mi je?!”
Počela sam osjećati bijes prema vlastitom djetetu – prvi put u životu. Nisam znala kome da se obratim. Sestra Marija mi je rekla: “Vesna, moraš biti stroga. Pusti je neka padne na dno pa će sama tražiti pomoć.” Ali kako da pustim svoje dijete?
Jedne večeri Lana nije došla kući. Zvala sam bolnice, policiju, Ivana… Nitko nije znao gdje je. Tek ujutro me nazvala:
“Mama… oprosti… bila sam kod prijateljice… nisam mogla doći kući…”
Tada sam prvi put povisila ton: “Lana! Dosta! Ili ćeš potražiti pomoć ili izlazi iz mog stana!”
Pogledala me s prezirom: “Znaš što? Ti si gora od njega! Mislila sam da si na mojoj strani! Nikad nisi bila uz mene kad mi je stvarno trebalo! Samo si glumila savršenu majku pred svima!”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nikad nisam mislila da ću biti na suprotnoj strani vlastite kćerke.
Prošlo je pola godine otkako ne razgovaramo. Svaki dan gledam njene slike iz djetinjstva i pitam se gdje sam pogriješila. Je li ljubav ponekad previše gušeća? Jesam li trebala pustiti Lanu da sama donosi odluke? Ili sam trebala biti još stroža?
Danas sjedim sama za stolom i pišem ovu priču s nadom da će možda netko od vas imati odgovor na pitanje koje me muči svake noći: Može li se ljubav pretvoriti u mržnju? I ima li povratka kad jednom postanemo stranci s vlastitom djecom?