Između Sestre i Bake: Suze na Pragu Novog Života

“Zar stvarno misliš da sam ti teret?” bakine riječi odzvanjaju u mojoj glavi dok sjedim na rubu kreveta, zureći u tamu sobe. Ana je u dnevnom boravku, još uvijek u vjenčanici koju je danas isprobavala, a baka Ljubica sjedi sama za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor kao da traži odgovore među svjetlima grada.

Sve je počelo prije tri tjedna, kad je Ana došla k meni s koferom u ruci i očima punim nade. “Mogu li ostati kod tebe do vjenčanja? Kod Ivana je previše gužve, a mama i tata su već puni gostiju.” Naravno da sam pristala. Ana je moja mlađa sestra, uvijek sam je štitila, još od dana kad je padala s bicikla i plakala zbog ogrebanih koljena. Nisam ni slutila da će njezin dolazak pokrenuti lavinu tuge u našem domu.

Baka Ljubica živi sa mnom otkako je djed preminuo. Ima 78 godina, ali još uvijek sama kuha, plete i svako jutro zalijeva cvijeće na balkonu. Nikad nije tražila puno – samo malo mira i osjećaj da pripada. Kad je Ana stigla, sve se promijenilo. Njezina mladost i uzbuđenje zbog vjenčanja ispunili su stan smijehom, ali i nervozom. Odjednom su nestali naši mirni razgovori uz čaj, a umjesto toga, svaku večer slušam šaptanje i povremene uzdahe iz bakine sobe.

“Nije mi više mjesto ovdje,” rekla mi je baka jedne večeri dok sam prala suđe. “Ana ima svoje planove, ti imaš svoj život… Ja sam samo stara žena koja smeta.” Osjetila sam kako mi srce tone. “Bako, nemoj tako govoriti! Ti si naša snaga, naš dom!” pokušala sam je utješiti, ali ona je samo odmahivala glavom.

Ana nije primijetila bakinu tugu. Zaokupljena pripremama za vjenčanje, stalno je pričala o haljinama, cvijeću i gostima. Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, baka je tiho rekla: “Sjećam se kad sam se ja udavala… Nije bilo ni pola ovoga.” Ana ju je prekinula: “Bako, danas su druga vremena! Sve mora biti savršeno!” Baka se povukla u svoju sobu, a ja sam ostala sjediti između dvije vatre.

Nisam znala što da radim. S jedne strane, željela sam da Ana ima najljepše dane prije vjenčanja; s druge strane, nisam mogla podnijeti bakine suze. Počela sam izbjegavati dom – ostajala bih duže na poslu ili odlazila u šetnje po kiši samo da ne gledam kako se dvije najvažnije žene u mom životu udaljavaju.

Jednog jutra našla sam baku kako pakuje svoje stvari u staru torbu. “Kamo ideš?” pitala sam drhtećim glasom. “Ne želim biti teret. Otići ću kod Zore na selo dok ne prođe vjenčanje.” Zora je njena sestra, živi sama u maloj kući kraj Travnika. “Bako, molim te… Ostani! Ana će otići za dva tjedna!” Suze su joj klizile niz lice dok me grlila: “Ti si dobra duša, ali ja više ne pripadam ovdje.”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ana razgovara telefonom s Ivanom o svadbenoj torti, dok je baka tiho plakala iza zatvorenih vrata. Osjećala sam se bespomoćno – kao da me netko razapinje između prošlosti i budućnosti.

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Anom. Sjela sam kraj nje dok je lakirala nokte. “Ana, jesi li primijetila kako se baka osjeća?” Pogledala me zbunjeno: “Što joj je? Zar nije sretna zbog mene?” Duboko sam udahnula: “Osjeća se kao višak otkad si došla. Misli da ti smeta.” Ana je spustila lak i prvi put nakon dugo vremena pogledala prema bakinoj sobi.

“Nisam to htjela… Samo sam htjela biti s tobom prije vjenčanja,” prošaptala je. “Možda bih trebala otići kod Ivana?” Odmahnula sam glavom: “Ne želim da itko ode. Samo želim da svi budemo zajedno kao prije.”

Te večeri okupile smo se sve tri za stolom. Baka je šutjela, Ana je nervozno vrtjela prsten na ruci. “Bako,” rekla sam tiho, “znam da ti nije lako s nama dvjema pod istim krovom. Ali ti si naša obitelj. Ne želimo te izgubiti.” Ana je dodala: “Žao mi je ako sam te povrijedila. Znam da nisam bila pažljiva… Možda možemo zajedno isplanirati nešto za vjenčanje? Možda bi ti mogla napraviti onaj kolač koji si pekla meni kad sam bila mala?”

Baka je prvi put nakon dugo vremena podigla pogled i nasmiješila se kroz suze: “Ako želite da ostanem… ostat ću.” Zagrlile smo se sve tri, osjećajući kako se napetost polako topi.

Dva tjedna kasnije Ana se udala. Baka je nosila svoj najbolji šal i ponosno dijelila kolače koje je sama napravila svim gostima. Ja sam stajala po strani i gledala ih – svoju sestru u bijelom i baku koja se opet smije.

Ali još uvijek me muči pitanje: Jesam li mogla ranije vidjeti bakinu tugu? Koliko često zaboravljamo one koji su nas odgajali dok trčimo za vlastitom srećom?