Kad ti se svijet okrene: Moja mama i bivši protiv mene
“Ne možeš joj zabraniti da vidi oca, Ivana!” majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala naslonjena na hladnjak, stisnutih šaka. “Nisam joj ništa zabranila, mama. Samo želim da se dogovorimo oko svega, da Ana ne pati zbog naših nesuglasica!” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je drhtao.
Dario je sjedio za stolom, prekriženih ruku, s onim svojim poznatim smiješkom koji me uvijek izluđivao. “Ivana, Ana ima pravo na oba roditelja. Ne možeš je držati kao taoca svaki put kad ti nešto ne odgovara.”
Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. Prije samo godinu dana, moj svijet bio je drugačiji. Dario i ja smo još uvijek pokušavali spasiti brak, a mama je bila na mojoj strani. Sada su njih dvoje postali savez protiv mene, a ja sam ostala sama u vlastitoj kući.
Sve je počelo nakon razvoda. Dario je bio šarmantan pred svima, ali kod kuće… kod kuće je bio drugačiji. Znao je biti grub riječima, često bi me omalovažavao pred Anom. Kad sam napokon skupila hrabrosti i otišla, očekivala sam podršku barem od svoje majke. Ali ona… ona je uvijek imala slabost prema Dariju. “On je dobar otac,” govorila bi, “samo ste vi dvoje previše tvrdoglavi.”
Ana ima devet godina. Osjetljiva je, povučena, često crta slike na kojima smo svi zajedno – mama, tata i ona. Srce mi se slama svaki put kad vidim te crteže. Znam da joj nedostaje obitelj kakvu je imala prije.
Ali ono što me najviše boli jest to što moja majka ne vidi koliko mi njezina podrška znači. Umjesto toga, ona i Dario često razgovaraju iza mojih leđa. Prije nekoliko tjedana uhvatila sam ih kako šapću u hodniku dok sam spremala večeru.
“Ne možeš joj to reći,” šaptala je mama.
“Mora znati istinu,” odgovorio je Dario.
Kad sam ušla, naglo su zašutjeli. Pogledali su me kao da sam uljez u vlastitom domu.
Od tada sam počela sumnjati u sve. Je li moguće da planiraju nešto bez mene? Da žele Dariju dati više vremena s Anom? Ili još gore – da žele da Ana živi s njim?
Jedne večeri, dok sam spremala Anu za spavanje, povjerila mi se: “Mama, baka kaže da bi možda bilo bolje da malo živim kod tate. Da ti se odmoriš.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Što ti to baka govori?” upitala sam tiho.
Ana je slegnula ramenima: “Kaže da si umorna i da bi ti bilo lakše ako bi tata više pomagao.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi iz djetinjstva: “Obitelj je najvažnija.” Ali kakva je to obitelj kad te vlastita majka izdaje?
Sljedeći dan odlučila sam razgovarati s njom. Sjela sam nasuprot nje u dnevnom boravku.
“Mama, zašto to radiš? Zašto razgovaraš s Dariom o meni? Zašto Ani govoriš takve stvari?”
Pogledala me umorno, kao da joj dosađujem.
“Ivana, ti si previše emotivna. Ana treba stabilnost. Dario nije loš čovjek. Samo želim najbolje za unuku.”
“A gdje sam ja u toj priči? Zar ja nisam važna? Zar nije važno kako se ja osjećam?”
Nije odgovorila. Samo je slegnula ramenima i otišla u kuhinju.
Osjećala sam se kao dijete koje nitko ne čuje.
Dani su prolazili, a napetost je rasla. Dario je sve češće dolazio po Anu bez dogovora sa mnom. Jednom prilikom došao je dok sam bila na poslu – mama mu je otvorila vrata i pustila ga unutra.
Kad sam došla kući i vidjela praznu sobu svoje kćeri, srce mi je stalo.
“Gdje je Ana?” viknula sam.
“Dario ju je odveo na sladoled,” rekla je mama mirno, kao da se ništa posebno nije dogodilo.
“Bez mog znanja? Bez mog dopuštenja? Mama, to nije u redu!”
“Ivana, prestani dramatizirati! Ti si uvijek bila preosjetljiva!”
Tada sam shvatila – više nemam kontrolu nad vlastitim životom ni nad vlastitim djetetom.
Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno pretjerujem? Možda nisam dovoljno dobra majka? Ali onda bih pogledala Anu – njezine tužne oči kad vidi kako se svađamo, njezinu šutnju kad pitam što želi.
Jedne večeri sjela sam s njom na krevet.
“Ana, što ti želiš? Želiš li više vremena provoditi kod tate?”
Pogledala me velikim očima.
“Ne znam… Volim vas oboje. Ali ne volim kad se svi svađate zbog mene.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo koje uvrede ili izdaje.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Dariom i mamom kao odrasla osoba, ali svaki put završilo bi isto – optužbama i prebacivanjem krivnje.
Počela sam razmišljati o tome da potražim pomoć stručnjaka – psihologa ili obiteljskog savjetnika. Ali bojala sam se što će reći okolina – u našem malom gradu svi sve znaju i svi komentiraju.
Ponekad se pitam: gdje sam pogriješila? Jesam li trebala biti čvršća prema Dariu? Ili blaža prema mami? Kako zaštititi Anu od svega ovoga?
Sjedim sada sama u svojoj sobi i pišem ove riječi jer više ne znam kome se obratiti. Osjećam se izdano od onih koje najviše volim.
Možda netko od vas ima savjet za mene? Kako vi rješavate ovakve obiteljske zavrzlame? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad ga jednom izgubiš?