Kad ljubav naiđe drugi put: Između prošlosti i novih početaka
“Što ti zapravo tražiš od mog oca?” Ivana, Ivanova kćer, gledala me ravno u oči, a u njenom pogledu nije bilo ni trunke topline. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu čaja, pokušavajući sakriti nervozu. U tom trenutku, u Ivanovom stanu na Trešnjevci, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Nisam vjerovala da ću još jednom, u šezdesetoj godini, proživljavati ovakve emocije. Nakon što mi je muž Ante preminuo prije osam godina, život mi se pretvorio u tišinu. Dani su prolazili u rutini – posao u knjižnici, povremeni izleti na Dolac, briga o ružama u dvorištu. Sin Dario odselio je u Njemačku, kćerka Sanja imala je svoju obitelj i rijetko smo se viđale. Prijateljice su mi često govorile: “Vesna, moraš dalje!”, ali nisam znala kako.
Sve dok nisam upoznala Ivana. Bio je to običan susret na autobusnoj stanici – on je nosio vrećicu iz Konzuma, ja sam čekala tramvaj. Razgovor je krenuo spontano, a završio kavom u obližnjem kafiću. Ivan je bio udovac, topao i pažljiv čovjek s blagim osmijehom i pričama iz mladosti koje su me tjerale na smijeh. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu.
Mjesecima smo se viđali potajno, uživajući u sitnicama – šetnjama po Maksimiru, zajedničkim ručkovima, gledanju starih filmova. Nisam željela nikome pričati o tome; bojala sam se osude, čak i vlastite djece. No, Ivan je inzistirao da upoznam njegovu obitelj. “Vesna, ako želimo biti zajedno, moramo biti iskreni prema svima.”
Prvi susret s njegovom djecom bio je hladan tuš. Ivana i Tomislav došli su na ručak s namještenim osmijesima i pitanjima koja su više ličila na ispitivanje nego na upoznavanje. “Mama nam je umrla prije tri godine,” rekla je Ivana tiho, ali s dozom optužbe. “Nismo spremni gledati oca kako ga netko drugi zamjenjuje.”
Ivan je pokušavao ublažiti situaciju: “Djeco, Vesna nije ovdje da nekoga zamijeni. Ona mi je prijateljica…” No riječi su visile u zraku poput magle. Osjećala sam se krivom što sam se usudila biti sretna.
Narednih tjedana situacija se samo pogoršavala. Ivana mi je slala poruke: “Molim te, pusti nas na miru.” Tomislav je dolazio ocu samo kad mene nije bilo. Ivan je bio rastrgan između mene i djece; često bi šutio satima, gledajući kroz prozor dok bi kiša lupkala po staklu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivan je tiho rekao: “Ne znam što da radim. Volim te, ali ne mogu izgubiti djecu.” Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Pokušala sam razgovarati sa Sanjom. “Mama, razumijem te, ali moraš misliti i na njihovu bol,” rekla mi je kćerka. “Zamisli da tata tebe zamijeni odmah nakon što si otišla…”
Ali ja nisam željela zamijeniti nikoga. Samo sam htjela nekoga uz sebe – nekoga tko će me zagrliti navečer kad svjetla pogase tišinu.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ivana.
“Možemo li popiti kavu?”
Sjele smo u tihi kutak slastičarnice na Zrinjevcu. Ivana me gledala dugo prije nego što je progovorila.
“Znam da nisi loša osoba,” rekla je napokon. “Ali bojim se da će tata zbog tebe zaboraviti mamu. Bojim se da će nas manje voljeti.” U njenim očima vidjela sam istu bol koju sam ja osjećala kad sam izgubila Antu.
“Ne možeš izgubiti oca,” odgovorila sam tiho. “On ima dovoljno ljubavi za sve nas. I ja imam dovoljno tuge za cijeli svijet – ali i želju da opet budem živa.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Ivana me više nije izbjegavala; čak smo zajedno otišle na groblje zapaliti svijeću njenoj mami. Tomislav je još uvijek bio rezerviran, ali barem me pozdravljao.
Ivan i ja nastavili smo graditi naš mali svijet – polako, oprezno, ali s nadom. Povremeno me još uvijek pogodi val krivnje ili straha da ću nekome uzeti ono što mu pripada. Ali onda se sjetim koliko sam bila sama sve te godine.
Ponekad se pitam: imamo li pravo na sreću kad drugi još uvijek tuguju? Ili možda ljubav nikad ne dolazi prekasno?
Što vi mislite – može li srce voljeti dva puta bez da nekoga povrijedi?