Umjesto ‘Bok’, čula sam: ‘Ja sam Markova žena.’ – Priča o izdaji i ponovnom pronalasku sebe

“Znaš li ti uopće koliko te volim?” upitala me Ena dok smo sjedile u polumračnom kutku našeg omiljenog kafića u Sarajevu. Kiša je lagano lupkala po prozoru, a miris svježe kave širio se prostorijom. “Znam, ali ne znam više vjerujem li sebi,” odgovorila sam tiho, gledajući kroz prozor kao da ću tamo pronaći odgovore na pitanja koja me muče već mjesecima.

U tom trenutku, vrata su se otvorila i unutra je ušao on – Dario. Visok, s tamnom kosom i osmijehom koji bi mogao rastopiti i najtvrđe srce. Pogledao nas je, a onda odlučno krenuo prema našem stolu. Ena me pogledala s onim svojim nestašnim smiješkom: “Evo ga, opet tvoj obožavatelj.”

Dario je sjeo do nas bez poziva, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. “Dobar dan, dame. Mogu li vam se pridružiti?” pitao je, ali nije čekao odgovor. Počeo je pričati o sebi, o poslu u jednoj IT firmi, o tome kako voli planinarenje na Velebitu i kako mu fali društvo za vikend izlete. Ena je odmah preuzela inicijativu: “Naša Ivana voli prirodu više nego išta!” Pogledala sam je prijekorno, ali nisam mogla sakriti osmijeh.

Taj dan bio je početak nečega što će mi promijeniti život. Dario i ja smo se počeli viđati sve češće. Bio je pažljiv, šaljiv, znao je slušati. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom, važnom. Moja svakodnevica – posao u knjižnici, briga za bolesnu majku, stalna borba s financijama – odjednom je postala lakša. Dario je bio moje utočište.

Ali kako to obično biva, sreća nije dugo trajala. Jednog popodneva dok smo sjedili na klupi u parku kod Miljacke, zazvonio mu je telefon. Pogledao je ekran i naglo ustao: “Moram ovo hitno riješiti, oprosti Ivana.” Nije mi bilo prvi put da se tako ponaša, ali ovaj put sam osjetila knedlu u grlu.

Nekoliko dana kasnije, dok sam slagala knjige na poslu, Ena mi je poslala poruku: “Moramo pričati. Hitno.” Našla sam je ispred knjižnice, lice joj je bilo blijedo kao snijeg. “Ivana… vidjela sam Darija jučer u gradu. Bio je s nekom ženom i djetetom. Držali su se za ruke.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Možda mu je to sestra?” pokušala sam se uvjeriti, ali Ena me pogledala s tugom: “Ivana, nije mu sestra. Poljubili su se.”

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje sam pogriješila. Sljedeći dan odlučila sam ga suočiti. Pozvala sam ga na kavu u isti onaj kafić gdje smo se prvi put sreli.

Dario je došao nasmijan kao uvijek. “Što ima novo?” pitao je bezbrižno.

“Tko ti je žena s kojom si bio jučer?” izgovorila sam prije nego što sam stigla razmisliti.

Na trenutak mu se lice smrknulo, ali brzo se pribrao: “To nije ono što misliš…”

“Dario, molim te. Samo istinu.” Glas mi je drhtao.

Duboko je uzdahnuo: “Ivana… nisam ti rekao sve o sebi. Oženjen sam. Zove se Mirela i imamo sina, Leona. Nisam htio da saznaš ovako…”

U tom trenutku kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Nisam znala što reći. Samo sam ustala i otišla bez riječi.

Sljedećih dana bila sam poput sjene same sebe. Majka me gledala zabrinuto: “Što ti je dijete?” Nisam imala snage pričati joj istinu. Ena me tješila koliko je mogla: “Nisi ti kriva što si vjerovala čovjeku koji ne zna biti iskren.” Ali ja sam osjećala krivnju – kako nisam vidjela znakove?

Nakon tjedan dana šutnje, stigla mi je poruka od nepoznatog broja: “Možemo li razgovarati? Ja sam Mirela – Markova žena.” Zaledila sam se. Nisam znala što da radim, ali znala sam da moram čuti njezinu stranu priče.

Našle smo se u malom kafiću na Ilidži. Mirela je bila lijepa žena, umorna lica i tužnih očiju. “Znam za vas,” rekla je tiho čim smo sjele. “Nisi ti prva kojoj je ovo napravio… Ali ja više ne mogu živjeti u laži.” Ispričala mi je kako već godinama trpi njegove prevare i laži zbog sina i zbog straha od samoće.

“Znaš li kako boli kad shvatiš da si samo opcija nekome tko ti znači sve?” pitala me kroz suze.

Te riječi su me pogodile ravno u srce jer sam znala – osjećam isto.

Nakon tog susreta odlučila sam prekinuti svaki kontakt s Dariom. Trebalo mi je vremena da ponovno povjerujem ljudima, ali polako sam učila voljeti sebe više nego iluziju koju mi je on prodao.

Danas, kad sjedim sama u istom onom kafiću gdje je sve počelo, pitam se: Jesmo li mi žene zaista tako naivne ili samo previše želimo vjerovati u ljubav? Koliko puta moramo pasti da bismo naučile čuvati svoje srce?