Kad ljubav postane računica: Moj brak na raskršću

“Ako ja već zarađujem više, ne vidim zašto bih još prao suđe ili išao u kupovinu. To je tvoj dio!” Ivanove riječi odzvanjale su kuhinjom kao hladan tuš. Stajala sam pored sudopera, ruke mokre od sapunice, a srce mi se stezalo. Nije ovo prvi put da smo se posvađali oko svakodnevnih obaveza, ali prvi put je izgovorio ono što sam potajno osjećala već mjesecima – da naš brak više nije partnerstvo, nego neka vrsta ugovora.

Sjećam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Ivan je bio duhovit, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Zajedno smo sanjali o budućnosti, o maloj kući u predgrađu, djeci koja trče po dvorištu, vikendima kod njegovih roditelja u Osijeku i mojih u Sarajevu. Prvih nekoliko godina braka bile su baš takve – pune smijeha, zajedničkih večera i sitnih pažnji. Onda je Ivan dobio posao u jednoj velikoj IT firmi. Počeo je raditi duže, donositi kući više novca nego što sam ja mogla sanjati kao učiteljica u osnovnoj školi.

Isprva sam bila ponosna na njega. Zajedno smo kupili stan u Novom Zagrebu, otplatili auto, mogli smo si priuštiti ljetovanje na Jadranu i skijanje na Jahorini. Ali kako su rasli njegovi prihodi, tako je rasla i njegova distanca prema meni. Počeo je kasniti kući, večere su postale tihe, a razgovori svedeni na minimum.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dječjoj sobi, čula sam Ivana kako razgovara s prijateljem na mobitel. “Ma znaš kako je, ona radi svoje, ja svoje… Ja sam taj koji nosi lovu kući, pa neću valjda još i usisavat!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Zar sam postala samo još jedna stavka na njegovom popisu obaveza?

Pokušala sam razgovarati s njim. “Ivane, osjećam se kao da više nismo tim. Sve je na meni – djeca, kuća, ručak… Ti samo radiš i očekuješ da sve drugo bude gotovo kad dođeš kući.” Podigao je obrve i slegnuo ramenima: “Pa ti si htjela raditi u školi. Ja sam mogao tražiti da ostaneš doma, ali nisi htjela. Sad kad ja zarađujem više, normalno je da ti preuzmeš više oko kuće.”

Nisam znala što reći. U mojoj porodici u Sarajevu mama i tata su uvijek sve dijelili – i kad je tata ostao bez posla, mama nije prestala tražiti njegovo mišljenje ili ga tjerati da pere suđe. Kod Ivanovih je bilo drugačije – njegova mama je sve radila sama, a otac bi samo sjedio pred televizorom.

Počela sam se povlačiti u sebe. Djeca su primijetila napetost. Naša kćerka Lana me jednom pitala: “Mama, zašto ti i tata više ne pričate?” Nisam imala odgovor. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, radije bih ostala duže u školi ili otišla kod prijateljice Mirele na kafu.

Jednog petka navečer, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i rekla Ivanu: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Ako ti misliš da novac znači da ne moraš ništa drugo raditi, onda možda trebamo razmisliti o svemu ovome.” Pogledao me hladno: “Ako ti nije dobro, znaš gdje su vrata. Ja mogu sam sve platiti.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo zajedno birali pločice za kupaonicu, o prvoj Laničinoj predstavi u vrtiću kad smo oboje plakali od ponosa… Gdje je nestala ta bliskost? Je li moguće da nas je novac toliko udaljio?

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći podršku kod prijateljica. Mirela mi je rekla: “Ma pusti ga, svi muškarci su takvi kad počnu dobro zarađivati.” Ali nisam htjela vjerovati da je to sudbina svih žena na Balkanu – da moramo šutjeti i trpjeti samo zato što naši muževi donose više novca kući.

Jedne subote odlučila sam otići kod svojih roditelja u Sarajevo s djecom. Ivan nije ni pitao zašto odlazim ni kada ću se vratiti. Kod mame sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Sjela sam s njom u kuhinju i ispričala joj sve.

“Znaš, kćeri,” rekla mi je tiho, “tvoj otac i ja smo prošli kroz svašta. Ali nikad nismo dozvolili da nas novac podijeli. Ako nema poštovanja i ljubavi, nema ni braka.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli vikend.

Kad sam se vratila u Zagreb, Ivan me dočekao s istim hladnim pogledom. Djeca su potrčala njemu u zagrljaj, a ja sam osjetila kako između nas stoji nevidljiv zid.

Nekoliko dana kasnije stigla mi je poruka od njega: “Možda bi trebali razmisliti o razvodu ako ti ovako ne odgovara.” Srce mi se slomilo, ali istovremeno sam osjetila olakšanje – barem je napokon izgovorio ono čega smo se oboje bojali.

Sada sjedim sama za kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor na kišni Zagreb. Pitam se gdje smo pogriješili – jesmo li dopustili da nas svakodnevica i novac unište? Je li moguće ponovno pronaći ljubav kad jednom postane računica?

Možda nisam jedina koja se ovako osjeća. Koliko vas je prošlo isto? Je li novac vrijedan gubitka svega onoga zbog čega smo nekad voljeli?