Ispod površine šutnje: Priča jedne svekrve i snahe
“Zašto baš ti?” prošaptala sam, gledajući Mirelu kako mi drži ruku dok ležim na podu dnevne sobe, još uvijek omamljena od slabosti. Njezine oči bile su crvene, ali čvrste. “Zašto nisi nazvala Kamila? Ili Lejlu? Zašto si došla sama?”
Mirela je duboko udahnula, a ja sam prvi put u tih petnaest godina osjetila da između nas postoji nešto više od hladne pristojnosti. “Nisam mogla čekati. Zvala sam hitnu, ali znala sam da moram doći. Nisi sama, gospođo Jasna.”
Nikad me nije zvala mama. Uvijek gospođo Jasna, uvijek s distancom, kao da između nas stoji nevidljiv zid. Sjećam se dana kad ju je Kamil prvi put doveo kući. Sjedila je na rubu sofe, ruku stisnutih u krilu, a osmijeh joj je bio tek sjenka. “Ovo je Mirela,” rekao je ponosno, a ja sam pokušala biti topla, ali već tada sam osjetila da nešto nije u redu.
Godinama smo se viđale samo na rođendanima, Božiću i Bajramu, na svadbama i sprovodima. Nikad nije nazvala bez razloga, nikad nije pitala kako sam. Kad bih joj ponudila kavu, prihvatila bi s osmijehom, ali nikad nije ostajala duže nego što je morala. Ponekad bih čula kako šapuće s Kamilom u hodniku: “Ne mogu više, osjećam se kao uljez.” A on bi joj šapnuo: “Pusti, mama je takva.”
Moja kćer Lejla uvijek je bila drugačija – otvorena, glasna, ponekad previše iskrena. “Mirela te ne voli,” znala bi reći bez pardona. “Ali ni ti nju ne voliš, mama.”
Nisam joj znala odgovoriti. Nisam znala ni zašto me boli ta distanca. Možda zato što sam cijeli život bila sama – muž mi je poginuo u ratu, djeca su odrasla i otišla svojim putem. Kamil je bio moj ponos, moj oslonac. Kad se oženio Mirelom, osjećala sam kao da ga gubim.
Ali te večeri, kad sam pala u nesvijest zbog niskog tlaka i straha da ću umrijeti sama u tom stanu punom uspomena, Mirela je bila ta koja je došla.
“Ne moraš ostati,” promrmljala sam kad su mi donijeli vodu i pokrili me dekicom. “Znam da ti nije ugodno ovdje sa mnom.”
Mirela je sjela na rub kreveta i prvi put me pogledala ravno u oči. “Gospođo Jasna… Jasna… Moram vam nešto reći.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. “Što?”
“Nisam vas izbjegavala zato što vas ne volim ili zato što ste mi teret. Izbjegavala sam vas jer sam se bojala da ću pogriješiti. Da ću biti loša snaha, loša žena vašem sinu. Moja mama je umrla kad sam imala devet godina. Odrasla sam s ocem koji nikad nije znao kako razgovarati sa ženom. Sve što znam o obitelji naučila sam iz knjiga i filmova. Kad ste me prvi put zagrlili na vjenčanju, nisam znala što osjećam – strah ili sreću.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Ali… uvijek si bila tako hladna…”
“Nisam znala drugačije,” prošaptala je. “Svaki put kad bih došla ovdje, osjećala sam se kao da moram položiti ispit koji ne mogu položiti. Kamil mi nikad nije pričao o vašim navikama, o tome što volite ili ne volite. Bojala sam se da ću vas razočarati. Zato sam šutjela i povlačila se.”
Suze su mi navrle na oči. Godinama sam mislila da me mrzi, a zapravo se bojala mene.
“Zašto mi to nisi ranije rekla?”
“Nisam imala hrabrosti,” priznala je tiho. “A onda ste danas pali… I shvatila sam da ne mogu više bježati od vas ni od sebe.”
Te noći nismo spavale. Pričale smo o svemu – o mom mužu koji je poginuo kod Mostara, o njezinoj majci koja je umrla od raka dojke u Sarajevu, o tome kako je Kamil bio tvrdoglav još kao dijete i kako Lejla uvijek sve mora imati pod kontrolom.
U jednom trenutku Mirela me upitala: “Jeste li vi ikad imali osjećaj da ste višak u vlastitoj obitelji?”
Nasmijala sam se kroz suze. “Cijeli život, dijete moje. Cijeli život.”
Sljedećih dana Mirela me svakodnevno zvala i dolazila s juhom ili kolačima koje je naučila praviti iz bakine bilježnice koju joj je Lejla posudila. Počele smo zajedno gledati serije i komentirati politiku – ona iz sarajevske perspektive, ja iz zagrebačke.
Jednog popodneva Kamil je došao ranije s posla i zatekao nas kako igramo remi za kuhinjskim stolom.
“Što se ovdje događa?” pitao je zbunjeno.
Mirela mu se nasmiješila: “Učim mamu varati u kartama!”
Kamil me pogledao kao da prvi put vidi tko sam zapravo.
Lejla nam se pridružila vikendom i donijela kolače iz slastičarne kod Baščaršije. Sjedile smo sve tri na balkonu i smijale se pričama iz djetinjstva koje su bile toliko različite, a opet tako slične.
Ali najvažnije od svega – počela sam osjećati da više nisam višak u vlastitoj obitelji.
Ponekad se pitam koliko nas živi u uvjerenju da nas drugi ne vole ili nas izbjegavaju – a zapravo svi samo čekamo da netko napravi prvi korak.
Možda bismo svi trebali češće pitati: “Zašto šutiš? Čega se bojiš?” Možda bismo tada napokon čuli istinu koju godinama nosimo u sebi.