Oprosti mi, Amela: Priča o izgubljenoj ljubavi i pogrešnim izborima
“Dario, zar ti stvarno misliš da ću ti opet vjerovati?” Amelin glas je bio tih, ali u njemu je gorjela vatra koju sam prepoznao još s naših studentskih dana. Stajao sam na koljenima na parketu našeg dnevnog boravka, dok su mi suze klizile niz lice. Nije me bilo sram – sve što sam imao, sve što sam bio, ostalo je u toj ženi ispred mene.
Sjećam se dana kad smo se upoznali na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Amela iz Tuzle, ja iz Osijeka – spojila nas je studentska menza i zajednički san o boljem životu. Prvih godina živjeli smo u malom podstanarskom stanu na Trešnjevci. Nismo imali ništa osim jedno drugo i hrabrosti da zajedno prebrodimo sve. Kad sam završio fakultet, radio sam po cijele dane u skladištu, a Amela je čistila po kućama. Svaku kunu smo štedjeli da bismo jednog dana otvorili vlastitu malu trgovinu.
Kad smo napokon uspjeli otvoriti dućan s domaćim proizvodima, osjećao sam se kao kralj svijeta. Amela je bila moj oslonac, moj najbolji prijatelj i žena koju sam volio više od svega. Ali onda je došla Lejla – mlada, ambiciozna prodavačica koju smo zaposlili kad se posao proširio. Bila je lijepa, puna života i stalno mi je laskala. U početku sam mislio da je to samo prolazna simpatija, ali ubrzo su naši razgovori postali sve intimniji.
Jedne večeri, nakon što smo zajedno slagali robu u skladištu, Lejla me poljubila. Nisam se povukao. U tom trenutku zaboravio sam na sve što sam imao s Amelom. Počeo sam lagati ženi koju sam godinama gledao u oči bez srama. Svaki put kad bi me pitala gdje idem, izmišljao bih sastanke s dobavljačima ili probleme s papirologijom. Amela je osjećala da nešto nije u redu, ali nije željela vjerovati.
“Dario, što se događa s tobom? Više nisi onaj isti čovjek,” rekla mi je jedne noći dok smo sjedili za stolom u kuhinji. “Zar ti više ništa ne značim?”
Nisam znao što da kažem. Samo sam šutio i gledao u prazno tanjur ispred sebe. Te noći nisam mogao zaspati. Ležao sam budan i slušao kako Amela tiho plače u drugoj sobi.
Nakon nekoliko mjeseci dvostrukog života, odlučio sam otići. Rekao sam Ameli da više ne mogu tako i da odlazim s Lejlom. Nije plakala predamnom – samo me pogledala tim svojim tužnim očima i rekla: “Samo nemoj zaboraviti tko si bio prije nego si postao ovo što si sada.”
Prvih nekoliko tjedana s Lejlom bili su kao san. Putovali smo na more, izlazili po zagrebačkim klubovima, smijali se i planirali budućnost. Ali ubrzo sam shvatio da to nije ljubav – to je bila samo iluzija slobode i mladosti koju više nisam imao. Lejla je željela život pun uzbuđenja i novca, a ja sam bio umoran čovjek koji je izgubio sve što mu je bilo važno.
Jednog jutra vratio sam se pred stan koji sam dijelio s Amelom. Stajao sam pred vratima satima prije nego što sam skupio hrabrosti pozvoniti. Otvorila mi je bez riječi. Pogledala me kao stranca.
“Amela, molim te… pogriješio sam. Sve bih dao da mogu vratiti vrijeme,” rekao sam drhteći.
“Dario, nisi pogriješio jednom. Svaki dan kad si me lagao bio je nova izdaja. Ne mogu više živjeti s tobom,” odgovorila je mirno.
Pokušavao sam joj objasniti da mi Lejla ništa ne znači, da mi je ona jedina važna. Klečao sam pred njom i molio za oprost. Ali ona nije popustila.
“Znaš li koliko puta sam te čekala noću? Koliko puta sam se nadala da ćeš se vratiti onaj stari Dario? Sad znam da ga više nema,” rekla je tiho.
Otišao sam slomljen. Lejla me ostavila čim je shvatila da nemam više ni volje ni novca za njezine snove. Ostao sam sam u praznom stanu, okružen uspomenama na život koji sam uništio vlastitim rukama.
Moja majka iz Osijeka dolazila je često, donosila mi domaće kolače i pokušavala me utješiti: “Sinko, svi griješimo… ali neke greške ne možeš popraviti.” Prijatelji su me izbjegavali – nitko nije htio biti uz čovjeka koji je izdao ženu koja ga je voljela najviše na svijetu.
Najgore su bile noći. Sjedio bih u mraku i gledao stare slike – Amela i ja na moru u Makarskoj, smijemo se dok držimo ribe koje smo sami ulovili; Amela u bijeloj haljini na našem vjenčanju u Tuzli; Amela kako drži našu prvu zaradu iz dućana i plače od sreće.
Ponekad bih joj pisao poruke koje nikad nisam poslao: “Oprosti mi… Volim te još uvijek… Nedostaješ mi…” Nikad nije odgovorila na one koje jesam poslao.
Prošlo je godinu dana otkako sam otišao. Amela je nastavila dalje – čuo sam da sada vodi naš dućan sama i da joj dobro ide. Ja radim kao dostavljač hrane po Zagrebu i svaku večer prolazim pored naše stare zgrade, nadajući se da ću je vidjeti barem na trenutak.
Ponekad se pitam – ima li oprosta za ljude poput mene? Može li se ljubav obnoviti nakon izdaje ili su neke greške jednostavno prevelike? Što vi mislite – zaslužuje li netko drugu šansu nakon što slomi nečije srce?