Majka, vikendica i granice ljubavi: Priča o obitelji, žrtvi i očekivanjima
“Znaš, Damire, ja stvarno više ne mogu sama. Trebam tvoju pomoć oko te vikendice. Tvoj šogor je zauzet, a ti si mi jedina nada.” Glas moje punice, Vesne, odzvanjao mi je u ušima dok sam gledao kroz prozor našeg malog stana u Novom Zagrebu. Bio je petak navečer, a ja sam upravo uspavao našu trogodišnju kćer, Lejlu. Moja supruga, Ivana, sjedila je za stolom i šutke gledala u mobitel. Znao sam da čeka da nešto kažem, ali nisam mogao pronaći prave riječi.
“Ivana, opet tvoja mama… Znaš da sam prošli vikend bio tamo do ponoći. Nisam stigao ni s Lejlom provesti vrijeme. A tvoj brat? On je dobio stan!”
Ivana je uzdahnula, oči su joj bile umorne. “Znam, Damire. Ali mama nema nikog drugog. Znaš kakav je Dario – uvijek ima izgovor. Ti si joj uvijek pomagao…”
Sjetio sam se svih onih godina kad sam pokušavao biti dobar zet. Kad sam popravljao slavinu u njezinom starom stanu na Trešnjevci, kad sam nosio vreće cementa za njezin podrum, kad sam vozio njezinu staru Ladu na tehnički. Sve to dok je Dario, njezin mezimac, sjedio u svom novom stanu koji mu je Vesna poklonila kad se oženio.
“A što ja dobijem? Samo još više obaveza!” povisio sam glas, osjećajući kako mi srce lupa od bijesa i tuge.
Ivana je šutjela. Znao sam da joj nije lako. Ona je uvijek bila ta koja popušta, koja šuti i trpi. Najmlađa kći, ona koja nikad nije bila dovoljno dobra kao Dario. Sjetio sam se kako mi je jednom rekla: “Mama je uvijek govorila da Dario mora imati najbolje jer je on muško. Ja sam se morala sama izboriti za sve.”
Sutradan sam ipak otišao do Vesnine vikendice u Samoboru. Kuća je bila stara, puna vlage i mirisa memle. Vesna me dočekala s kavom i kolačima, kao da će to izbrisati sve ono što osjećam.
“Damire, vidiš li ove zidove? Sve se raspada. A ja nemam nikog osim vas. Dario ima svoju obitelj, ne može on sad dolaziti svaki vikend…”
“A ja mogu? Vesna, imam malu kćer, posao koji me iscrpljuje i ženu koja je na rubu živaca. Zar ne vidiš da i ja imam granice?”
Vesna je spustila pogled. “Znam… ali ti si uvijek bio dobar čovjek. Znam da mogu računati na tebe.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znao jesam li ljut ili tužan. Osjećao sam se iskorišteno.
Navečer sam sjedio s Ivanom na balkonu. “Znaš li kako se osjećam? Kao da sam ja njezin sin, a ne Dario. Sve što ona traži – traži od mene. A on? On uživa u stanu koji je dobio na poklon!”
Ivana je tiho rekla: “Znam… ali ne mogu joj reći ne. Bojim se da će se razboljeti od tuge ako ostane sama.”
“A što je s nama? Što ako se mi razbolimo od svega ovoga? Zar naša obitelj nije važna?”
Sljedećih tjedana Vesna me zvala svaki drugi dan. “Damire, možeš li mi pogledati bojler? Damire, treba mi netko da pokosi travu…” Počeo sam izbjegavati njezine pozive, ali osjećaj krivnje me proganjao.
Jednog dana došao sam kući ranije s posla i zatekao Ivanu kako plače u kuhinji.
“Što je bilo?” pitao sam zabrinuto.
“Mama mi je rekla da sam nezahvalna kći jer nisam došla pomoći oko vrta. Rekla mi je da Dario nikad ne bi tako postupio… A znaš da on nikad nije ni pitao kako je ona!”
Tada mi je pukao film.
“Dosta! Idemo postaviti granice! Ako ne možemo biti svoji u vlastitoj obitelji, nikad nećemo biti sretni!”
Te večeri smo zajedno sjeli s Vesnom i otvoreno joj rekli kako se osjećamo.
“Vesna, volimo te i želimo ti pomoći kad možemo, ali imamo i svoju obitelj i svoje potrebe. Ne možemo biti tvoji sluge dok Dario uživa u svemu što si mu dala. Moraš ga pozvati da ti pomogne ili pronaći nekog drugog za stvari koje mi ne možemo stići.” Ivana je drhtala dok je govorila te riječi.
Vesna nas je gledala dugo šutke, a onda su joj oči zasuzile.
“Možda ste u pravu… Možda sam previše očekivala od vas… Ali znate, teško mi je biti sama u toj kući…”
Nakon tog razgovora stvari su se polako promijenile. Vesna je počela zvati Darija češće – iako se on uvijek izvlačio – ali barem smo mi dobili malo mira. Ivana i ja smo počeli više vremena provoditi s Lejlom, a ja sam naučio reći “ne” bez grižnje savjesti.
Ali ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li moguće zadovoljiti sve – roditelje, braću i sestre – a da pritom ne izgubimo sebe?
Što vi mislite – gdje su granice naše odgovornosti prema roditeljima i obitelji?