Stan između nas: Priča o nasljedstvu, ljubavi i podjelama
“Zar ti stvarno misliš da je to pošteno, mama?” Sanjin glas je drhtao dok je stajala nasred moje dnevne sobe, stisnutih šaka i crvenih obraza. “Kako možeš tako razdvajati moje kćeri? Zar Emina nije tvoja unuka isto kao i Lana?”
Sjedila sam na rubu fotelje, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam kroz prozor, na kišu koja je neumorno udarala o prozorsko staklo, i pokušala pronaći riječi koje bi objasnile ono što ni sama sebi nisam do kraja mogla objasniti.
“Sanja, znaš da volim obje tvoje djevojčice. Ali Lana… Ona se uvijek vraćala meni. Zvala me iz Zagreba, iz Ljubljane, pa čak i sada kad je u Beču na studiju. Znaš li koliko puta me Emina nazvala u zadnje dvije godine? Dva puta. I to samo za rođendan i Božić.”
Sanja je prevrnula očima. “Mama, Emina ima svoj svijet. Ti znaš kakva je ona – povučena, zatvorena. To ne znači da te ne voli. Samo… drugačija je.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Možda sam pogriješila. Ali Lana planira vratiti se ovdje, traži posao u Sarajevu, želi ostati blizu mene. Zar nije logično da joj pomognem da se skući? Taj stan joj može biti odskočna daska.”
Sanja je sjela nasuprot mene, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “A što s Eminom? Zar ona ne zaslužuje isto? Zar ne vidiš da ih razdvajaš? Da ih tjeraš da se uspoređuju? Znaš li koliko je Emini teško kad vidi koliko si bliska s Lanom?”
Nisam znala što reći. U meni se miješala krivnja i opravdanje, ljubav i strah od samoće.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Sanjine riječi. Sjećala sam se dana kad su obje bile male – kako su trčale po dvorištu u Travniku, kako su mi donosile cvijeće iz vrta, kako su se smijale dok sam im čitala bajke prije spavanja. Kad su odrasle, putevi su im se razišli. Lana je uvijek tražila moju blizinu, a Emina je bježala u svoj svijet – knjige, glazba, kasnije kompjuteri i društvene mreže.
Sljedećeg jutra Lana me nazvala iz Beča.
“Bako, jesi dobro? Mama mi je pisala sinoć… Zvučala je uzrujano.”
“Ma dobro sam, dušo. Samo… malo smo razgovarale o stanu. Znaš već kako to ide kod nas na Balkanu – čim se spomene nasljedstvo, svi polude.”
Lana se nasmijala, ali osjetila sam napetost u njenom glasu. “Bako, ja ne želim da se zbog mene svađate. Ako treba, podijelite stan ili ga prodajte pa podijelite novac. Meni je najvažnije da ste svi dobro.”
“Znam, zlato moje… Ali želim ti pomoći kad se vratiš. Zaslužuješ novi početak ovdje.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore. Jesam li sebična? Jesam li nepravedna prema Emini?
Tjedan dana kasnije Sanja me opet posjetila, ovaj put s Eminom.
Emina je sjela na rub kauča, pogled joj je bio spušten.
“Bako… Čula sam za stan. Ne brini, ne trebaš mi ništa ostaviti. Znam da više voliš Lanu.”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce.
“Emina! Kako možeš tako govoriti? Volim vas obje! Samo… ti si uvijek bila daleka. Nikad nisi htjela pričati sa mnom kao Lana…”
Emina je slegnula ramenima. “Možda zato što sam uvijek osjećala da te više zanima Lana. Nikad nisi pitala što ja volim, čime se bavim… Uvijek si pričala o Laninim uspjesima.”
Sanja je šutjela, gledala nas obje s tugom u očima.
“Možda sam pogriješila,” prošaptala sam. “Ali nisam znala kako drugačije… Samo sam htjela pomoći onoj koja mi je bliža. Nisam znala da ću vas povrijediti.”
Emina je ustala i poljubila me u obraz.
“Bako, sve je u redu. Samo… nemoj više govoriti da nas voliš jednako ako to nije istina. Ja ću svoj put pronaći sama.”
Kad su otišle, ostala sam sjediti u tišini.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam donijela tu odluku o stanu. Lana se vratila iz Beča i uselila u stan koji sam joj ostavila. Emina se preselila u Zagreb i rijetko se javlja.
Sanja mi dolazi rjeđe nego prije.
Svaki dan sjedim za kuhinjskim stolom i gledam stare fotografije – dvije djevojčice koje su nekad bile nerazdvojne s bakom koja ih je voljela na svoj nespretan način.
Pitam se: Je li ljubav uvijek dovoljna? Ili ponekad svojim odlukama zauvijek razdvojimo one koje najviše volimo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće voljeti jednako – ili uvijek nekome damo više nego drugome?