Zašto ne dopuštam svojoj kćeri da se razvede: Priča jedne majke
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Razmisli još jednom, molim te!” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući svoju kćer kako pakuje torbu. Bila je večer, kiša je lupkala po prozoru, a u meni je bjesnila oluja koju nisam znala smiriti.
Ivana me pogledala onim svojim tvrdoglavim očima, istim onima koje je naslijedila od svog oca. “Mama, ne mogu više. Ne želim živjeti s nekim tko me ne vidi, tko me ne voli. Nije sve u novcu.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Sjećanja su navirala – na dane kad sam sama ostajala bez ičega, kad je njezin otac odlazio iz kuće noseći i zadnju kunu iz novčanika. Tada sam se zaklela: moja kćer nikada neće osjetiti glad, nikada neće moliti za kruh. I zato sam bila sretna kad je upoznala Darija – uspješnog poduzetnika iz Rijeke, uvijek pristojnog, uvijek s osmijehom i skupim satom na ruci.
“Ivana, znaš li ti koliko žena sanja o životu kakav ti imaš?” pokušavala sam je urazumiti. “Dario ti daje sve – stan na Zametu, auto, putovanja… Što ti još treba?”
Ivana je odložila torbu i sjela za stol. “Mama, ne možeš kupiti ljubav. Ne možeš kupiti mir. On me gleda kao komad namještaja. Nikad ga nema doma, a kad dođe, samo šuti ili tipka po mobitelu. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući.”
Sjetila sam se kako sam i sama znala sjediti u mraku, čekajući da se moj muž vrati iz birtije. Ali ja nisam imala izbora – nisam imala ni posao ni podršku. Ivana ima sve. Zar nije nezahvalna?
“Znaš li ti što znači biti sama? Znaš li kako je kad nemaš ni za kruh? Ja sam to prošla!” viknula sam, a suze su mi navrle na oči.
“Mama, nije isto vrijeme. Ja imam fakultet, mogu raditi. Ne želim biti nesretna samo zato što društvo očekuje da šutim i trpim!”
U tom trenutku u kuhinju ulazi moj muž, Dragan. “Šta se opet derete?” pita umorno, spuštajući torbu na pod. “Ivana opet hoće razvod? Pusti je, Halina. Neka radi šta hoće.”
Pogledala sam ga s prijezirom. On nikad nije razumio što znači brinuti za dijete. Uvijek je bio odsutan – fizički ili duhom. Sve sam sama nosila na leđima.
Ivana ustaje i grli me. “Znam da si sve radila za mene, mama. Ali pusti me da biram svoj put. Ne mogu više živjeti u laži.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se izdano i poraženo. Cijeli život sam gradila zidove oko nje da je zaštitim od gladi i boli, a sada ona sama želi izaći iz tog sigurnog svijeta.
Sljedećih dana šutjela sam dok je Ivana tražila stan preko Njuškala i razgovarala s odvjetnicom. Susjede su počele šaptati – “Jesi čula? Ivana se razvodi! Pa zar nije ona imala sve?” U trgovini su me gledali sažaljivo ili s prezirom.
Jedne večeri došla mi je sestra Jasmina na kavu.
“Halina, pusti dijete. Bolje da ode sad dok nema djece nego da kasnije pati još više,” rekla mi je tiho.
“Ali što će ljudi reći? Kako ću gledati susjede u oči?”
Jasmina je uzdahnula. “Ljudi će uvijek pričati. Sjećaš se kad si ti ostala sama? Isto su pričali. A vidi nas danas – žive smo i borimo se.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se dana kad sam Ivanu vodila u vrtić s poderanim cipelama jer nisam imala za nove. Sjetila sam se kako sam plakala jer nisam znala hoću li imati za režije. Sve to me naučilo da cijenim sigurnost više od svega.
Ali što ako sam pogriješila? Što ako sam Ivanu naučila da trpi zbog materijalnog, a ne zbog ljubavi?
Nekoliko dana kasnije Ivana mi je donijela ključ od stana.
“Mama, selim se kod prijateljice dok ne nađem svoj stan. Volim te, ali moram ovo napraviti zbog sebe.” Zagrlila me čvrsto.
Stajala sam na pragu dok je odlazila, osjećajući prazninu koju nisam znala ispuniti.
Danas sjedim sama u kuhinji i gledam kroz prozor u kišu koja neumorno pada po praznom dvorištu. Pitam se jesam li bila dobra majka ili sam joj svojim strahovima ukrala pravo na sreću?
Možda je vrijeme da pustim svoju kćer da sama bira svoj put – pa makar to značilo da će nekad pasti i zaplakati.
Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam toliko inzistirala na sigurnosti? Je li bolje imati mir ili pun frižider?