Na tatin 51. rođendan rekao je da nas ostavlja: Godina tišine prije razvoda

“Ne mogu više, Jasmina. Odlazim.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam gledala kako tata gasi svijeće na svojoj torti. Bio je to njegov 51. rođendan, a mi smo sjedili za kuhinjskim stolom, samo nas troje: tata, mama i ja. Nije bilo gostiju, nije bilo smijeha, samo tišina koja je prijetila da nas proguta. Mama je zurila u njega, oči su joj bile crvene od suza koje još nisu potekle.

“Molim te, Samire… barem pričekaj godinu dana. Zbog nje. Zbog Lejle,” prošaptala je mama, glas joj je drhtao kao da će se svaki čas slomiti. Tata je slegnuo ramenima, pogledao me i izbjegao moj pogled. Osjetila sam kako mi srce tone u stomak.

Nisam znala što reći. Mjesec dana prije mog vjenčanja, svijet mi se rušio pred očima. Planirala sam bijelu haljinu, cvijeće iz mamine bašte, i tatinu ruku koja me vodi do altara. Sad sam gledala čovjeka koji je bio moj heroj kako pakuje svoje stvari u crnu sportsku torbu.

“Lejla, nisi ti kriva. Ovo je između mene i tvoje mame,” rekao je tiho dok je navlačio jaknu. Htjela sam viknuti na njega, reći mu da ne može samo tako otići, ali riječi su mi zapele u grlu.

Te noći nisam spavala. Čula sam mamu kako plače u kuhinji. Ustala sam i sjela do nje. “Zašto?” pitala sam, ali ona nije imala odgovora. Samo me zagrlila i šaptala: “Bit će sve u redu. Samo da prođe ova godina…”

Tata se preselio kod svog prijatelja Edina u drugi dio grada. Povremeno bi mi slao poruke: “Jesi li dobro? Trebaš li nešto za svadbu?” Odgovarala sam kratko, hladno, jer nisam znala kako oprostiti.

Mama je postala sjena same sebe. Ujutro bi otišla na posao u školu, navečer bi sjedila pred televizorom i gledala turske serije bez zvuka. Ja sam pokušavala organizirati vjenčanje, ali svaki put kad bih uzela telefon da zovem restoran ili cvjećaru, ruke bi mi se tresle.

Jednog dana, dok sam birala pozivnice s prijateljicom Anom, ona me upitala: “Lejla, jesi li sigurna da želiš ovo? Ne zbog Harisa, nego… zbog svega?” Pogledala sam je i shvatila da ni sama ne znam odgovor.

Proljeće je donijelo miris jorgovana i još više tišine u naš stan. Tata bi povremeno navratio po neke stvari ili donio voće s pijace. Mama bi mu skuvala kafu i sjeli bi za stol kao stranci koji dijele istu prošlost.

Jedne večeri, dok smo mama i ja pile čaj na balkonu, rekla mi je: “Znaš, Lejla, tvoj otac nije loš čovjek. Samo… ljudi se promijene. Možda smo predugo šutjeli o stvarima koje su nas boljeli.”

Pitala sam je: “Jesi li ga ikad prevarila? Ili on tebe?” Pogledala me iznenađeno pa odmahnula glavom: “Nije to uvijek stvar prevare. Nekad se ljudi izgube jedno od drugog i ne znaju kako se vratiti.”

Dani su prolazili sporo. Prijatelji su dolazili s pitanjima: “Gdje ti je tata? Hoće li doći na svadbu?” Lagala sam da radi puno i da će sigurno biti tamo.

Mjesec dana prije vjenčanja, tata me nazvao: “Lejla, mogu li te vidjeti?” Sastali smo se u malom kafiću kod Miljacke. Izgledao je starije nego ikad.

“Znaš,” počeo je, “nisam želio da ovo saznaš ovako. Ali… zaljubio sam se u nekog drugog. Nisam planirao. Desilo se.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put. “I sve ove godine? Mama? Ja?”

Pogledao me tužno: “Vas dvije ste mi sve na svijetu. Ali ne mogu više živjeti laž. Tvoja mama zna već neko vrijeme. Zato je tražila tu godinu – da ti ne uništimo vjenčanje.”

Vratila sam se kući slomljena. Mama me dočekala na vratima i bez riječi zagrlila.

Na dan mog vjenčanja tata je ipak došao. Držao me za ruku dok sam ulazila u salu i šapnuo: “Ponosan sam na tebe.” Mama je plakala cijelu ceremoniju.

Godinu dana kasnije razveli su se tiho, bez svađe i bez suza pred drugima. Ja sam nastavila svoj život s Harisom, ali često se pitam jesam li mogla nešto promijeniti.

Ponekad sjedim sama u stanu i pitam se: Je li bolje živjeti u laži radi mira ili riskirati sve zbog istine? Što biste vi učinili na mom mjestu?