Ako nisi razmazila svoju kćer, još biste bili zajedno: Priča jedne svekrve
“Ako nisi razmazila svoju kćer, još biste bili zajedno!” – riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor u prazno dvorište. Moja snaha, Amra, stajala je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo crveno od bijesa. Ivan, moj sin, šutio je, gledao u pod kao da traži rupu u koju bi se sakrio. Mala Ena, njihova kćer, sjedila je na podu i slagala kockice, potpuno nesvjesna oluje koja se odvijala iznad njezine glave.
“Ljiljana, ja više ne mogu ovako! Sve joj dopuštaš! Nikad joj nisi rekla ‘ne’, nikad nisi podigla glas! Kako će Ena naučiti što je ispravno, ako joj nitko ne postavi granice?” Amra je vikala, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala pronaći riječi.
“Ali ona je dijete… Dijete treba ljubav, ne kaznu,” šapnula sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči. “Ja sam samo htjela da bude sretna.”
Ivan je tada prvi put podigao pogled. “Mama, možda si stvarno pretjerala. Ena ne zna što znači odgovornost. U školi ima problema, učiteljica se žali da ne sluša… Sve misli da ćeš ti riješiti umjesto nje.”
Sjećam se dana kad su Ivan i Amra prvi put doveli Enu kod mene. Bila je to majušna beba s velikim smeđim očima. Moje srce se topilo svaki put kad bi me pogledala. Nakon što su se preselili iz Sarajeva u Zagreb zbog Ivanovog posla, često sam čuvala Enu dok su oni radili. Nisam mogla podnijeti njezin plač, pa bih joj uvijek popuštala – još jedan sladoled, još pet minuta crtića, još malo igre prije spavanja. Nisam znala drugačije.
Amra je imala drugačiji pristup. Govorila je o granicama, o modernom odgoju, o tome kako djeca trebaju naučiti reći “molim” i “hvala”, kako moraju znati što znači “ne”. Meni je to zvučalo hladno i strogo. U mojoj kući djeca su bila centar svijeta.
S vremenom su se počele gomilati sitne svađe. Ena bi odbijala jesti povrće jer sam joj ja uvijek kuhala samo ono što voli. Odbijala bi spremiti igračke jer bih ja to napravila umjesto nje. Kad bi Amra pokušala nešto promijeniti, Ena bi plakala i trčala meni u zagrljaj.
Jednog dana, nakon što je Ena u trgovini napravila scenu jer joj Amra nije htjela kupiti novu lutku, Ivan je izgubio strpljenje. “Dosta! Ljiljana, moraš prestati s tim! Ne možeš joj sve dopuštati!”
Pogledala sam ga kao da ga prvi put vidim. Moj sin, moj ponos, sada mi je govorio da sam ja problem. Osjetila sam kako mi se srce steže.
“Ivan, ja sam tebe tako odgojila… Jesi li ti loš čovjek?” pitala sam tiho.
On je samo odmahnuo glavom. “Vremena su se promijenila, mama. Djeca danas moraju biti spremna na svijet koji nije uvijek pravedan.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam tišinu stana i razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li stvarno pogriješila? Jesam li uništila obitelj koju sam najviše voljela?
Nakon nekoliko tjedana napetost je postala nepodnošljiva. Ivan i Amra su sve češće odlazili jedno od drugoga bez pozdrava. Ena je postajala sve nemirnija i prkosnija. Jednog jutra došla sam kod njih i zatekla prazne ormare – Amra je otišla s Enom kod svojih roditelja u Tuzlu.
Ivan je sjedio na kauču, lice mu je bilo sivo od umora.
“Otišla je… Kaže da više ne može živjeti ovako. Kaže da si ti uništila naš brak,” rekao je bezizražajno.
Sjedila sam pored njega i plakala kao dijete. Nisam imala snage ni za što drugo.
Prošli su mjeseci. Ivan se povukao u sebe, prestao izlaziti s prijateljima. Ja sam ostala sama u stanu punom tišine i uspomena na dane kad smo svi bili zajedno. Povremeno bih dobila poruku od Amre – kratku i hladnu: “Ena dobro. Ne brini.” Nisam imala pravo ni pitati više.
Jednog dana srela sam susjedu Nadu na stepenicama.
“Ljiljana, nemoj si sve uzimati k srcu… Znaš kako je danas s mladima. Svi misle da znaju najbolje,” rekla mi je suosjećajno.
Ali nisam mogla prestati razmišljati: jesam li ja ta koja je sve pokvarila? Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala poslušati Amru?
Nedavno me nazvala Ena preko videopoziva. Imala je novu frizuru i pričala mi o školi u Tuzli. Pitala me kad ću doći u posjetu. Srce mi se steglo od tuge i sreće istovremeno.
Kad sam prekinula poziv, dugo sam gledala svoj odraz u ogledalu. Bore oko očiju bile su dublje nego ikad prije.
Možda nikad neću saznati jesam li bila dobra majka i baka ili sam svojim postupcima uništila ono što sam najviše voljela.
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav, a gdje počinje šteta? Je li moguće voljeti previše? Što biste vi učinili na mom mjestu?