Samo Jednom Sam Te Zamolila, a Ti Nisi Razumio: Priča o Majci i Sinu Između Ljubavi i Gubitka

“Samo jednom sam te zamolio, mama! Samo jednom! A ti nisi mogla ni to! Sad izađi iz moje kuće. Zauvijek!” Ivanove riječi odzvanjale su stubištem dok sam stajala na pragu, držeći torbu u ruci. Kiša je lupkala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama. Nisam mogla vjerovati da je došlo do ovoga. Moj sin, moje jedino dijete, kojeg sam voljela više od sebe, sada me tjera iz svog života.

Sve je počelo mnogo prije te večeri. Prije deset godina, moj muž Dario me prevario s kolegicom s posla. Sjećam se kako sam tada sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu kavu, dok mi je srce pucalo na tisuću komadića. “Ne mogu više, Marija. Zaljubio sam se u drugu,” rekao je tiho, kao da govori o vremenskoj prognozi. Nisam plakala pred njim. Sačuvala sam suze za kasnije, kad Ivan ne bi gledao.

Od tog dana, sve što sam imala bio je Ivan. On je bio razlog zbog kojeg sam ustajala svako jutro, zbog kojeg sam radila dva posla – kao blagajnica u Konzumu i čistačica u školi. Nikad mu nisam dala da osjeti koliko mi je teško. “Mama, zašto si uvijek umorna?” pitao bi me dok bi učio matematiku za stolom. “Zato što puno radim da tebi bude bolje,” odgovarala bih s osmijehom koji je skrivao umor i tugu.

Godine su prolazile. Ivan je rastao u pametnog i osjećajnog mladića. Bio je ponos škole, uvijek s najboljim ocjenama. Kad je upisao fakultet u Zagrebu, srce mi je bilo puno ponosa, ali i straha – što ako ga izgubim kao što sam izgubila Darija? Trudila sam se ne pokazivati brigu. Slala sam mu pakete s domaćim kolačima i toplim čarapama koje sam sama plela.

Ali onda su počeli problemi. Ivan je upoznao Anu, djevojku iz imućne zagrebačke obitelji. Ana nije voljela mene – to sam osjetila odmah. “Ivan treba misliti na sebe, a ne na tvoje probleme,” rekla mi je jednom prilikom kad smo ostale same u kuhinji. Pogledala me s visoka, kao da sam ja kriva što nemamo novca ni vikendicu na moru.

Ivan se mijenjao. Postajao je hladniji prema meni, sve više vremena provodio s Anom i njezinom obitelji. Počeo mi zamjerati stvari koje prije nije ni primjećivao – što mu šaljem poruke svaki dan, što ga zovem kad kasni kući, što mu donosim hranu na fakultet. “Mama, nisam više dijete! Pusti me da živim svoj život!” vikao bi kad bih ga pitala gdje ide.

A onda je došla ta kobna večer. Ivan me zamolio da ne dolazim nenajavljeno u njegov stan jer Ana ne voli iznenađenja. Nisam mogla izdržati – bila sam usamljena, prazna nakon svih godina žrtvovanja. Došla sam s kolačima i toplim šalom koji sam mu isplela za zimu. Ana mi nije ni otvorila vrata – samo je kroz prozor viknula: “Ivan nije tu!” Stajala sam na kiši, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.

Kad se Ivan vratio kući i saznao da sam bila tamo, poludio je. “Rekao sam ti da ne dolaziš! Zar ti ništa ne znači što ti govorim? Samo jednom sam te zamolio! Sad izađi iz mog života!”

Otišla sam kod sestre Ljiljane u Dubravu. Plakala sam cijelu noć dok me ona tješila: “Marija, djeca odrastu i zaborave koliko si im dala. Moraš misliti na sebe.” Ali kako? Kako da mislim na sebe kad mi je sve što imam otišlo?

Dani su prolazili sporo i bolno. Nisam jela, nisam spavala. Ljiljana me nagovarala da potražim pomoć psihologa: “Nisi ti kriva što te Dario ostavio ni što se Ivan promijenio.” Ali osjećala sam se kao promašaj – kao žena koja nije uspjela ni kao supruga ni kao majka.

Jednog dana stiglo mi je pismo od Ivana. Rukopis drhtav, riječi kratke: “Mama, žao mi je. Bio sam grub. Ana i ja smo prekinuli. Trebam te.” Srce mi je preskočilo od radosti i tuge istovremeno.

Vratila sam se u njegov stan. Ivan me dočekao na vratima, suznih očiju: “Oprosti mi, mama. Bio sam slijep od ljubavi prema Ani i želje da budem netko drugi.” Zagrlila sam ga kao kad je bio dijete.

Ali nešto se promijenilo u meni. Shvatila sam da ne mogu više živjeti samo za njega. Počela sam izlaziti s prijateljicama iz škole, upisala tečaj slikanja u kulturnom centru na Trešnjevci. Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam da vrijedim i bez toga da budem samo majka.

Ivan i ja danas imamo drugačiji odnos – više poštovanja, manje očekivanja. Naučila sam pustiti ga da griješi i voli na svoj način.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam sve žrtvovala za njega? Može li majka ikada prestati biti majka? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i gubitka sebe?