Kad Istina Zaboli: Ispovijest Jednog Braka
“Ne laži mi više, Damire!” Jasnin glas para tišinu naše male kuhinje u Sarajevu. Ruke joj drhte dok steže šalicu kave, a oči joj sjaje od suza koje još nije pustila. “Znam za sve. Znam za Ivanu. Znam da si me lagao godinama.”
Osjećam kako mi krv nestaje iz lica. Riječi joj vise u zraku, teže od olova. U trideset godina braka, prošli smo rat, izbjeglištvo kod njenih u Splitu, povratak u razrušeni stan, ali nikada nisam vidio Jasnu ovako slomljenu. “Jasna… nije to tako kako misliš…” pokušavam, ali riječi mi zapinju u grlu.
“Nemoj!” prekida me, glas joj puca. “Sve ove godine, Damire! Sve ove godine sam ti vjerovala! Kako si mogao? Kako si mogao gledati naše kćeri u oči i lagati?”
Sjedam za stol, glava mi pada u ruke. U glavi mi se vrte slike: Ivana, kolegica s posla, osmijeh u hodniku, poruke kasno navečer. Nikad nisam mislio da će to izaći na vidjelo. Nikad nisam mislio da ću povrijediti Jasnu.
“Znaš li što je najgore?” nastavlja Jasna tiše. “Nisam ja to saznala od tebe. Saznala sam od naše kćeri. Petra je vidjela poruke na tvom mobitelu kad si zaspao na kauču. Došla mi je uplakana i pitala: ‘Mama, što se događa s tatom?'”
U tom trenutku osjećam se kao najgori čovjek na svijetu. Petra ima dvadeset i dvije, studentica prava u Zagrebu. Mlađa, Lejla, još je u srednjoj školi. Oduvijek sam bio ponosan otac, čovjek na kojeg se mogu osloniti. Sad sam izdajica.
“Jasna… žao mi je. Nisam htio…”
“Nisi htio? Što nisi htio? Da te uhvatim? Da uništiš našu obitelj?”
Šutim. Znam da nema opravdanja. Znam da nema riječi koje mogu popraviti ovo.
Sljedećih dana kuća je tiha kao grobnica. Jasna ne govori sa mnom osim kad mora. Lejla me izbjegava. Petra šalje poruke iz Zagreba, ali osjetim hladnoću između redova. Svaki dan idem na posao kao robot, vraćam se kući i sjedim pred televizorom koji ne gledam.
Jedne večeri Jasna sjeda nasuprot mene. “Moramo razgovarati,” kaže umorno.
“Znam,” odgovaram tiho.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” priznaje. “Ne znam ni želim li pokušati. Ali imamo djecu. Imamo prošlost. Ne mogu samo tako baciti sve što smo gradili.”
Gledam je i shvaćam koliko sam je povrijedio. Koliko sam povrijedio sebe. “Jasna, spreman sam učiniti sve da ispravim ovo. Sve što želiš. Samo reci.”
Ona šuti dugo, a onda kaže: “Želim istinu. Sve do kraja. Želim znati tko si zapravo, Damire. Jer očito te više ne poznajem.”
Te noći pričam joj sve: kako je počelo s Ivanom, kako sam se osjećao izgubljeno kad su cure otišle svojim putem, kako sam tražio potvrdu da još vrijedim nešto kao muškarac. Plačem prvi put nakon mnogo godina.
Jasna sluša bez riječi. Kad završim, ustaje i odlazi u spavaću sobu bez riječi.
Sljedećih tjedana idemo na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele u centru grada. Prvi put otvoreno pričamo o svemu: o ratu, o gubicima, o strahu od starosti i samoće, o tome kako smo se udaljili jedno od drugog dok smo brinuli za djecu i roditelje.
Jedne večeri nakon savjetovanja sjedimo na balkonu s pogledom na Miljacku.
“Znaš,” kaže Jasna tiho, “nikad nisam mislila da ćeš me prevariti. Ali još manje sam mislila da ćemo ovako razgovarati nakon svega. Možda ima nade za nas… ako oboje želimo raditi na tome.”
Osjetim olakšanje pomiješano s tugom. Znam da ništa više neće biti isto, ali možda možemo izgraditi nešto novo na ruševinama starog.
Petra dolazi kući za vikend i pita me: “Tata, jesi li sretan? Jesi li naučio nešto iz svega ovoga?”
Gledam je i kažem: “Naučio sam da istina boli više nego laž, ali bez nje nema ničega vrijednog.” Lejla me grli prvi put nakon dugo vremena.
Ali svake noći prije spavanja pitam se: Jesmo li mi Hrvati i Bosanci toliko zatvoreni da ne znamo razgovarati o svojim osjećajima dok ne bude prekasno? Može li ljubav preživjeti izdaju ili je to samo iluzija kojoj se svi nadamo?
Što vi mislite – može li brak preživjeti ovakvu izdaju ili je bolje krenuti svatko svojim putem?