Kad ti život okrene leđa: Priča o Lejli, majci koja je sama nosila teret tuđih odluka

“Lejla, vrijeme ti je! Svi tvoji prijatelji već imaju djecu, a ti još uvijek sjediš ovdje i sanjariš!” – majčin glas parao je tišinu subotnjeg ručka. Otac je šutio, ali njegov pogled bio je dovoljan da osjetim težinu očekivanja. Moja sestra Amra samo je slegnula ramenima, navikla na ovakve razgovore. U meni je gorjela mješavina srama i bijesa.

Nisam imala snage reći im da nisam spremna, da ne želim brak iz navike, da ne želim dijete samo zato što “vrijeme prolazi”. Ali, u Bosni, pogotovo u našoj mahali, žena bez muža i djeteta je kao prazna kuća – svi gledaju kroz prozor i šapuću.

Tog ljeta, na jednom vjenčanju, upoznala sam Jasmina. Bio je tih, povučen, ali iz dobre porodice. “On je pravi za tebe,” govorila je tetka Fata. “Stabilan, ima posao u općini, nije pijanica.” Nisam osjećala leptiriće, ali osjećala sam olakšanje – možda će pritisak prestati.

Vjenčali smo se skromno, bez puno veselja. Prva godina braka bila je tiha. Jasmin je bio dobar čovjek, ali između nas nije bilo bliskosti. Navečer bi sjedio pred televizorom, a ja bih gledala kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila.

Godinu dana kasnije, ostala sam trudna. Svi su slavili – majka je plakala od sreće, otac mi je prvi put u životu kupio cvijeće. Ja sam osjećala strah. Hoću li biti dobra majka? Hoće li dijete popuniti prazninu koju osjećam?

Porod je bio težak. Sin, Adin, rodio se slab i proveo prve sedmice u inkubatoru. Jasmin je dolazio u bolnicu, ali uvijek s nekom distancom. Kad smo konačno došli kući, sve se promijenilo. Jasmin je postao nervozan, često bi nestajao iz kuće pod izgovorom “posla”. Počela sam sumnjati.

Jedne noći, dok sam uspavljivala Adina, zazvonio mi je telefon. Bila je to Azra, Jasminova kolegica s posla. “Lejla, moram ti nešto reći… Jasmin ima drugu ženu u Mostaru. Već godinama.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Sutradan sam ga suočila s istinom. Nije negirao. “Nisam te nikad volio kao nju. Ali porodica me natjerala da te oženim. Nisam znao kako da izađem iz toga.”

Ostala sam sama s djetetom. Porodica me podržavala na riječima, ali osjećala sam njihovu tišinu kao osudu. “Nisi znala sačuvati brak,” šaptale su komšinice dok bih prolazila s kolicima.

Počela sam raditi dva posla – danju u apoteci, noću čistila kancelarije. Adin je rastao uz moju majku dok sam ja jurila za svakom markom. Nije bilo vremena za prijatelje ni za snove koje sam nekad imala.

Jedne večeri, dok sam presvlačila Adina, pitao me: “Mama, gdje je tata? Zašto ga nema?” Nisam znala šta da kažem. “Tata radi daleko,” slagala sam kroz suze.

Godine su prolazile. Adin je postao moj cijeli svijet. Svaki njegov osmijeh bio mi je nagrada za sve neprospavane noći i žrtve koje sam podnijela. Ali kad bi zaspao, vraćale su mi se slike – mladost koju sam provela ugađajući drugima, snovi koje sam zakopala zbog tuđih očekivanja.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i gledala djecu kako se igraju, prišla mi je Amra. “Lejla, znaš li da nisi morala sve sama? Mogla si reći ne. Mogla si otići prije nego što si postala majka.”

Pogledala sam je kroz suze: “A šta bi rekli mama i tata? Šta bi rekla mahala?”

Amra me zagrlila: “A šta kažeš ti sebi? Kad ćeš ti biti važna sebi?”

Te noći nisam mogla zaspati. Pitala sam se: Da li bih bila sretnija da sam slušala svoje srce? Da li je vrijedilo žrtvovati sebe zbog tuđih želja?

Danas Adin ima deset godina. Pametan je i dobar dječak. Ja još uvijek radim dva posla i još uvijek me boli kad vidim sretne porodice u parku. Ali naučila sam jednu stvar – niko nema pravo da ti kroji život osim tebe.

Ponekad se pitam: Da li ste vi ikada morali birati između sebe i porodice? Da li ste ikada požalili što ste poslušali druge umjesto sebe?