Moj muž je znao za moje borbe. Ipak, doveo je svoju djecu iz prvog braka u naš dom.
“Zašto baš sada, Damire? Zašto ih dovodiš ovdje kad znaš kroz što prolazim?” glas mi je drhtao dok sam gledala muža kako unosi kofere u hodnik. Njegova djeca, Ivana i Filip, stajali su iza njega, zbunjeni i tihi, s pogledima punim očekivanja i straha. Damir je izbjegavao moj pogled, kao i uvijek kad bi razgovor krenuo prema njegovoj prošlosti.
“Moram, Ana. Njihova mama je otišla u Njemačku zbog posla. Nemam izbora,” rekao je tiho, spuštajući glavu. Zagrizao je usnu, što je uvijek radio kad bi lagao ili nešto skrivao. Znam ga dovoljno dugo da prepoznam te sitne znakove.
Ali nisam imala snage dalje raspravljati. Znala sam da me ne bi poslušao, kao što me nije slušao ni kad sam mu pričala o svojim napadima panike, o nesigurnosti koju osjećam otkako sam izgubila posao prošle zime. On je znao sve moje slabosti, ali nikada nije dijelio svoje. Nikada mi nije rekao zašto se razveo od Sanje, nikada nije spomenuo što se dogodilo te noći kad je sve puklo među njima.
Djeca su tiho sjela na kauč. Ivana je imala 13 godina, već na pragu buntovništva, a Filip tek 8, još uvijek dijete koje traži sigurnost u očevom zagrljaju. Osjetila sam kako mi srce steže dok ih gledam – nisam im bila majka, ali sada sam trebala biti nešto između domaćice i zamjenske roditeljice. Nisam znala kako.
Prve noći bila sam budna do kasno. Damir je spavao kao da ništa nije drugačije, a ja sam zurila u strop, slušajući tihe šapate iz dječje sobe. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Ana, nisi ti za tuđe probleme. Gledaj sebe.” Ali nisam mogla gledati samo sebe kad su njih troje sada bili moja svakodnevica.
Sljedećih dana kuća je postala bojno polje. Ivana je odbijala jesti što god bih skuvala. “Mama mi to nikad nije pravila,” rekla bi hladno, gurajući tanjur od sebe. Filip je plakao svaku večer prije spavanja, tražeći mamu. Damir bi samo slegnuo ramenima: “Proći će ih.”
Jednog popodneva dok sam slagala rublje, čula sam Ivanu kako razgovara s nekim na mobitelu.
“Ne volim ovu ženu… Nije ona mama… Tata ništa ne priča o mami… Samo šuti.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala kako da joj priđem, kako da joj objasnim da ni meni nije lako. Da ni ja ne znam ništa više o njezinoj majci nego ona o meni.
Damir je sve više vremena provodio na poslu. Kad bi došao kući, bio bi umoran i šutljiv. Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Damire, moramo razgovarati.”
Pogledao me preko ruba novina.
“O čemu?”
“O nama. O tvojoj djeci. O tome zašto si se razveo.”
Zatvorio je novine i duboko uzdahnuo.
“To nije važno sada.”
“Važno je meni! Ne mogu biti dio ove obitelji ako ne znam istinu!”
Podigao je glas prvi put otkako smo zajedno.
“Ne želim pričati o tome! Dosta!”
Te noći nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Sljedećeg jutra Ivana me gledala crvenih očiju.
“Jesi li ti plakala zbog nas?” pitala je tiho.
Nisam znala što da kažem pa sam samo kimnula glavom.
“Ni meni nije lako,” šapnula je i otišla u školu.
Počela sam primjećivati sitnice – Filip bi mi ostavio crtež na stolu, Ivana bi mi pomogla oko ručka bez riječi. Nismo pričali o osjećajima, ali činilo se kao da svi pokušavamo pronaći način da preživimo zajedno.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Sanja, njihova majka.
“Ana? Znam da ti nije lako s njima… Samo im budi tu kad zaplaču. I nemoj zamjeriti Damiru što šuti – on nikad nije znao pričati o sebi.”
Nisam znala što da odgovorim. Prvi put sam osjetila suosjećanje prema ženi koju sam zamišljala kao prijetnju.
Vremenom su se stvari počele smirivati. Naučila sam prihvatiti da neću nikada biti njihova majka, ali mogu biti netko tko ih voli na svoj način. Damir i dalje nije pričao o prošlosti, ali naučila sam živjeti s tim pitanjima koja vise u zraku.
Ponekad se pitam – koliko tajni može izdržati jedna obitelj prije nego što pukne? I koliko ljubavi treba da premostimo ono što nikada nećemo razumjeti jedni o drugima?