Nevidljiva bitka: Srce majke na raskršću
“Ne mogu više, Ružice! Dosta mi je tvojih uplitanja!” vrišti glas moje snahe, Lejle, kroz slušalicu. Ruke mi drhte dok pokušavam smiriti dah. “Lejla, nisam ništa loše mislila… Samo sam pitala kako ste, kako je Ivan…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida: “Uvijek ti nešto pitaš, uvijek nešto komentiraš! Znaš li ti koliko mi smetaš?”
U tom trenutku, osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića. S druge strane linije čujem tišinu, a znam da je Ivan tu, sjedi pored nje, ali ne izgovara ni riječ. Moj sin, moje jedino dijete, šuti dok me njegova žena optužuje da im uništavam brak. U tom trenutku, pitam se: gdje sam pogriješila? Jesam li ga previše voljela? Jesam li ga previše štitila? Je li to kazna što sam ga odgajala sama nakon što je njegov otac poginuo na gradilištu prije dvadeset godina?
Sjećam se dana kad sam Ivana prvi put dovela kući iz rodilišta. Bio je sitan, ali snažan dječačić. Obećala sam sebi da ću mu biti i majka i otac, da će imati sve što mu treba. Radila sam u pošti u Sarajevu, kasnije smo preselili u Zagreb kod moje sestre kad je rat počeo. Sve sam podredila njemu. Nisam imala vremena ni za ljubav ni za prijatelje. Moj život je bio Ivan.
Kad je upoznao Lejlu na fakultetu, bila sam sretna. Lijepa djevojka iz Tuzle, pametna i vrijedna. Mislila sam: “Evo, napokon će imati nekoga tko će ga voljeti kao ja.” Ali ubrzo sam osjetila hladnoću u njenim riječima. Nikad nije zvala da pita kako sam. Kad bih došla u goste, uvijek bi imala neki izgovor da ode kod prijateljice ili bi sjedila na mobitelu. Ivan bi me tješio: “Mama, Lejla je samo malo povučena. Daj joj vremena.”
Ali vrijeme nije donijelo toplinu. Prvi Božić kod njih bio je kao kazna. Sjedila sam sama za stolom dok su oni gledali film u dnevnoj sobi. Kad sam pitala mogu li pomoći oko kolača, Lejla je rekla: “Ne treba, Ružice, mi to radimo drugačije.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Godinama sam šutjela. Nisam htjela biti ona zla svekrva iz viceva. Trudila sam se biti diskretna, slala im poklone za godišnjice, nudila čuvanje unuka kad dođu – ali nikad nisu došli. Unuka sam prvi put vidjela kad je imao šest mjeseci, i to na brzinu, na parkiralištu ispred trgovačkog centra.
A sada, nakon svega, Lejla mi jasno daje do znanja da nisam poželjna. Ivan šuti. Njegova šutnja boli više od njenih riječi.
Navečer sjedim sama u stanu na Trešnjevci. Gledam stare fotografije – Ivan na maturi, Ivan s prvim biciklom, Ivan i ja na moru u Makarskoj. Suze mi klize niz lice. Zovem sestru Milenu u Mostar.
“Milena, ne znam više što da radim… Osjećam se kao da sam izgubila sina.”
Ona uzdahne: “Ružice, djeca odrastu i odu svojim putem. Ne možeš ih držati za ruku cijeli život. Pusti ga malo… Možda će shvatiti koliko mu značiš tek kad te izgubi.”
Ali kako pustiti? Kako prestati biti majka?
Sljedećih dana pokušavam se zabaviti – idem na placu, sređujem balkon, pletem dekicu za unuka kojeg možda više nikad neću vidjeti. Ali svaki put kad zazvoni telefon, srce mi preskoči od nade da je to Ivan.
Jednog popodneva ipak nazove.
“Mama?”
Glas mu je tih.
“Ivane… Kako si?”
“Dobro sam… Mama… Lejla misli da bi bilo bolje da se malo manje čujemo. Kaže da joj treba prostora… Znaš kako je…”
Osjećam knedlu u grlu.
“Ivane, ja te volim više od svega na svijetu. Nikad nisam htjela ništa loše vama dvoje… Samo želim znati da ste dobro. I da znaš – vrata su ti uvijek otvorena.”
On šuti nekoliko sekundi.
“Znam, mama… Moram ići. Čujemo se.”
Nakon toga tjedni prolaze bez poziva. Počnem sumnjati u sve – možda sam stvarno bila previše prisutna? Možda sam trebala pustiti ranije? Možda je Lejla samo nesigurna žena koja se boji moje ljubavi prema Ivanu?
Jednog dana sretnem susjedu Jasnu na stubištu.
“Ružice, što si tako potištena?”
Ispričam joj sve – i o Lejli i o Ivanu i o unuku kojeg ne viđam.
Jasna me pogleda sažaljivo: “Znaš, nije lako biti svekrva danas… Svi misle da smo mi krive za sve probleme u braku njihove djece. A zapravo samo želimo biti dio njihovih života.”
Te večeri dugo razmišljam o njenim riječima. Sjetim se svoje svekrve – kako sam i ja bila hladna prema njoj jer sam mislila da se miješa u moj brak s pokojnim mužem. Možda je ovo krug koji se ponavlja iz generacije u generaciju?
Ali boli me što Ivan ne vidi moju bol. Boli me što ne mogu zagrliti unuka kad poželim ili mu ispričati priču pred spavanje.
Na kraju dana ostajem sama sa svojim mislima i pitanjima:
Jesam li pogriješila što sam Ivana odgajala kao jedinaca? Je li moguće biti dobra majka i dobra svekrva u isto vrijeme? Ili su to dvije uloge koje se međusobno isključuju?
Što vi mislite – ima li mjesta za majku u životu odraslog sina ili smo osuđene na usamljenost čim oni pronađu svoju sreću?