Ispod Istog Krova: Kako Me Svekrvina Igra Zamalo Slomila
“Zar ti stvarno misliš da si ti ovdje gazdarica?” – svekrvin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam s rukama u deterdžentu pokušavala oprati zadnju šolju od ručka. Pogledala sam je preko ramena, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Nije ovo bio prvi put da me tako pogleda, ali danas je bilo drugačije. Danas sam znala da više ne mogu šutjeti.
Prije šest godina, kad je Jasmin predložio da se preselimo kod njegove bake u Zenicu, nisam ni slutila koliko će mi život postati težak. “Bit će nam lakše, mama će nam slati novac iz Njemačke, a baka je stara, treba joj pomoć,” govorio je. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam i njegovoj majci, Sabini, kad mi je obećala da će sve biti privremeno, dok ona ne zaradi dovoljno da kupimo svoj stan.
Ali godine su prolazile. Sabina je dolazila jednom godišnje, uvijek s punim koferima poklona i pričama o teškom radu u Minhenu. A ja sam ostajala ovdje – s bakom koja je svake godine bila sve slabija, s mužem koji je radio po cijele dane na građevini i s našom malom Lejlom koja je rasla bez pravog doma.
“Znaš li ti koliko ja radim za vas?” vikala bi Sabina kad bi došla. “A ti se žališ na malo posla oko stare žene!”
Nisam se žalila. Samo sam bila umorna. Umorna od toga što sam postala nevidljiva u vlastitom životu. Svaki dan isti: ustani prije svih, pripremi doručak, okupaj baku, Lejlu spremi za školu, očisti kuću, skuhaj ručak, slušaj bakine priče o ratu i gladi, čekaj Jasmina da dođe s posla.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, skupila sam hrabrost i rekla Jasminu: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja. Tvoja mama samo dolazi i naređuje, a ja sam ovdje svaki dan sama s bakom.”
Jasmin je šutio. Gledao je u tanjur kao da traži odgovor među mrvicama kruha. “Znaš da nemamo gdje drugo. Mama nam pomaže koliko može.”
“Ali ona mene ne vidi! Nikad nije pitala kako sam. Samo očekuje da sve bude gotovo kad dođe. Kao da sam joj dužna!”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je Sabina rekla prošlog ljeta: “Ti si imala sreće što si našla mog Jasmina. Da nije bilo mene, ne bi imala ni krov nad glavom!”
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Mirele na kafu. Ona me gledala sažaljivo dok sam joj pričala kako mi je svekrva opet prigovarala zbog načina na koji perem bakine čarape.
“Znaš šta bih ja na tvom mjestu? Spakirala bih stvari i otišla kod svojih na selo. Nek’ Jasmin vidi kako će bez tebe!”
Ali nisam imala gdje otići. Moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, a brat živi sa ženom koja me nikad nije voljela.
Najgore je bilo kad sam čula Sabinu kako priča susjedi: “Ma ona ti ništa ne radi, samo sjedi po cijeli dan i kuka! Da nije mene, gladni bi bili!”
Tad sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod. Ali Lejla… Kako ću joj objasniti da mama više ne može izdržati?
Jednog dana baka je pala u kupaonici. Satima sam čekala hitnu pomoć, držeći je za ruku dok je plakala od bolova. Kad su je konačno odvezli, sjela sam na pod i zaplakala kao dijete.
Jasmin je došao kasno navečer i našao me kako sjedim u mraku.
“Šta ti je sad?” pitao je umorno.
“Ne mogu više! Ne mogu! Sve radim sama, a ti i tvoja mama samo očekujete još! Nikad niste zahvalni!”
“Nemoj sad dramiti,” rekao je hladno. “Svi imamo svoje probleme.”
Te riječi su me presjekle dublje nego bilo koja uvreda.
Sljedećih dana Sabina me ignorirala. Počela je otvoreno govoriti Jasminu da bi mu bilo bolje bez mene. Čula sam ih kroz vrata sobe:
“Vidiš li ti kako ona ništa ne cijeni? Sve joj smeta! Takva žena ti ne treba!”
Jasmin nije odgovorio.
Počela sam tražiti posao po internetu, ali tko će zaposliti ženu od trideset i dvije godine bez iskustva, s djetetom i staricom na brizi?
Jedne noći Lejla mi je prišla dok sam plakala u kuhinji.
“Mama, hoćeš li nas ostaviti?”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
“Neću tebe nikad ostaviti, dušo moja. Ali možda ćemo morati otići negdje gdje ćemo biti sretnije.”
Nisam znala gdje ni kako.
Kad se baka oporavila i vratila kući, Sabina je odlučila ostati još mjesec dana prije povratka u Njemačku. Taj mjesec bio je najgori u mom životu – svaki dan nova svađa, nova poniženja.
Na kraju sam skupila hrabrost i rekla Jasminu:
“Ili ćemo zajedno otići odavde i početi ispočetka ili ću ja otići sama s Lejlom. Ne mogu više živjeti pod istim krovom sa tvojom majkom koja me mrzi.”
Dugo me gledao bez riječi.
“Ne znam mogu li to,” rekao je tiho.
Tada sam shvatila – možda on nikad neće biti na mojoj strani.
Danas sjedim na klupi ispred zgrade i gledam Lejlu kako se igra s drugom djecom. U meni još uvijek gori bijes, ali i nada da ću pronaći snagu za novi početak.
Pitam se: Koliko žena oko mene šuti i trpi zbog obitelji? Je li ljubav dovoljna kad te vlastita obitelj gura preko ruba?