Kuće koje nisu dom: Priča o nasljedstvu, gubitku i obitelji koja se raspada

“Opet si dala ključ od stana Ameli?” – glas Lejle, moje tetke, parao je tišinu dok sam sjedila na rubu kreveta u stanu na Grbavici. Njezine riječi su zvučale kao optužba, a ne pitanje. U ruci sam držala stari bakin šal, još uvijek natopljen mirisom lavande. “To je i moj stan, Ivana. Tvoja mama i moja sestra su ga zajedno kupile!” nastavila je, ne čekajući moj odgovor.

Nisam imala snage za još jednu svađu. Od smrti roditelja, brata i bake, ostala sam sama s nekoliko stanova i kuća koje su mi više bile teret nego blagoslov. Svaka prostorija, svaki komad namještaja podsjećao me na njih – na smijeh mog brata Dine dok je igrao PlayStation u dnevnom boravku, na maminu kavu u kuhinji, na bakino šaptanje molitvi prije spavanja. Sada su ti prostori postali bojište.

Nakon razvoda mojih roditelja, sve je postalo komplicirano. Mama je ostala u Sarajevu, tata se preselio u Split. Brat Dino je poginuo prošle godine u prometnoj nesreći na putu za more. Baka je umrla od tuge nekoliko mjeseci kasnije. Ostala sam ja – Ivana, 34 godine, bez djece, bez muža, s previše ključeva u džepu i previše rana na srcu.

“Ivana, znaš da bi tvoja baka htjela da svi budemo zajedno,” govorila bi mi teta Lejla dok bi donosila svoje stvari u stan na Grbavici. Nije joj smetalo što sam tamo već bila – ponašala se kao da je to njezin dom. Njezin sin Emir bi dolazio vikendom s društvom, pušili bi na balkonu i ostavljali prazne limenke piva po cijelom stanu. Jednom sam ih zatekla kako gledaju utakmicu na mom televizoru dok sam ja stajala pred vratima s vrećicama iz trgovine.

“Ivana, pa što si ti tako ozbiljna? Ovo je i naš stan!” smijao se Emir dok su njegovi prijatelji klimali glavama.

U Splitu je situacija bila još gora. Tata je nakon razvoda započeo novi život s Marinom, ženom koja me nikad nije prihvatila. Kad je tata umro od srčanog udara prošlog ljeta, Marina je odmah pozvala svog brata Antu da useli u naš stan na Bačvicama. “Ivana, Ante nema gdje živjeti. Tvoj otac bi to htio,” rekla mi je hladno preko telefona.

Pokušavala sam biti razumna. Nisam željela biti ona koja će razdvajati obitelj zbog imovine. Ali svaki put kad bih došla u neki od tih stanova ili kuća – u Sarajevu, Splitu ili maloj vikendici na Kupresu – dočekali bi me tuđi ljudi, tuđe stvari i osjećaj da sam uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri sam sjela s prijateljicom Anom u kafiću na Skenderiji. “Ivana, moraš postaviti granice. To nije normalno!” rekla mi je odlučno dok smo pile kavu.

“Ali Ana… to su moji ljudi. Ako ih izbacim, ostat ću potpuno sama.”

Ana me pogledala s tugom: “Nisi sama ako imaš sebe. A ovo što oni rade nije ljubav ni obitelj. To je pohlepa.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Anine riječi i slike iz djetinjstva – ljetovanja na Jadranu s tatom, zimski praznici kod bake u Travniku, bratov smijeh dok me zadirkuje zbog lošeg bosanskog izgovora.

Sljedećih tjedana pokušala sam razgovarati s Lejlom i Marinom. S Lejlom sam sjela za kuhinjski stol u stanu na Grbavici.

“Lejla, molim te… ovo nije više održivo. Ne mogu više gledati kako Emir dovodi društvo i pravi nered. Ovo nije hostel!”

Lejla me pogledala ispod oka: “Ti si uvijek bila osjetljiva. Znaš da Emir nema gdje drugo. Pa tvoja mama bi ga pustila!”

“Moja mama bi htjela da svi imamo svoj mir!” povisila sam glas prvi put nakon dugo vremena.

U Splitu sam pokušala razgovarati s Marinom:

“Marina, Ante ne može više živjeti ovdje bez najma ili dogovora. Ovo je i moj stan!”

Marina me pogledala kao da sam joj uzela posljednju nadu: “Tvoj otac bi se okrenuo u grobu da zna kako se ponašaš prema njegovoj obitelji!”

Nakon tih razgovora osjećala sam se još gore – krivnja me progonila danima. Počela sam izbjegavati vlastite stanove, spavala kod prijatelja ili iznajmljivala sobe po gradu samo da ne moram gledati kako moji domovi postaju tuđi.

Jednog dana dobila sam poziv od odvjetnika – netko od rodbine pokrenuo je postupak za diobu imovine. Srce mi je preskočilo od straha i tuge. Zar smo došli do toga?

Na sudu su svi sjedili ukočeno – Lejla sa svojim odvjetnikom, Marina s Antom koji je nervozno cupkao nogom ispod stola. Svi su gledali u mene kao da sam ja krivac za sve nesreće ove obitelji.

“Gospođo Ivana,” pitao me sudac, “želite li nešto reći prije nego donesemo odluku?”

Duboko sam udahnula:

“Želim samo reći da bih dala sve ove stanove i kuće samo da mogu vratiti svoju obitelj. Ali kad već ne mogu vratiti ono što mi je najvažnije, molim vas da barem zaštitite ono malo dostojanstva što mi je ostalo. Ovo nisu samo zidovi – ovo su uspomene koje vi svakim danom uništavate.” Suze su mi klizile niz lice dok sam govorila.

Nakon ročišta otišla sam do bake na groblje u Travniku. Sjela sam pored njezinog groba i šaptala:

“Bako, oprosti što nisam uspjela sačuvati naš dom. Možda dom nikad nije bio mjesto nego ljudi koje volimo… a njih više nema.”

Ponekad se pitam: Je li bolje imati puno kuća bez obitelji ili jednu malu sobu ispunjenu ljubavlju? Što vi mislite – može li dom preživjeti kad ga svi žele samo za sebe?