Baka na rubu snaga: Priča o ljubavi, iscrpljenosti i neizrečenim očekivanjima

“Ljubice, možeš li danas opet pokupiti Leona iz vrtića? Ja stvarno ne stižem, a Ivan ima sastanak do kasno.” Glas moje snahe Ivane zvučao je kao naredba, ne kao molba. Nisam ni stigla odgovoriti, a već sam čula kako spušta slušalicu. Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan i osjetila težinu u grudima. Nije ovo prvi put. Niti deseti. Već mjesecima, možda i godinama, osjećam se kao da sam postala nevidljiva dadilja, a ne baka koja bi trebala uživati u svojim godinama.

Sjećam se dana kad se rodio moj prvi unuk, Leon. Plakala sam od sreće, srce mi je bilo puno kao nikad prije. Držala sam ga u naručju i šaptala mu: “Baka će uvijek biti tu za tebe.” Nisam tada znala da će to ‘uvijek’ postati doslovno – svaki dan, bez prestanka, bez pitanja imam li snage ili vremena.

Moj sin Marko radi po cijele dane. Ivana je stalno u žurbi, uvijek ima nešto važnije. A ja? Ja sam tu, uvijek dostupna. Nikad nitko ne pita: “Bako, jesi li umorna? Imaš li planove?” Samo se podrazumijeva da ću ja sve moći. A istina je da više ne mogu.

Jučer sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Ivana, znaš… možda bih danas mogla malo odmoriti. Nije mi baš najbolje…” Ona me prekinula: “Ljubice, stvarno mi trebaš danas. Znaš da nemam nikog drugog. Samo ti možeš pomoći.” Osjetila sam knedlu u grlu. Kako reći ‘ne’ kad te netko tako pogleda? Kako reći ‘ne’ kad znaš da će tvoje dijete biti ljuto ili razočarano?

Ponekad mi dođe da pobjegnem. Da nestanem na jedan dan, da me nema nigdje. Da sjednem na tramvaj i odem do Jaruna, sjednem na klupu i gledam labudove. Ali onda se sjetim Leona i male Eme, kako trče prema meni s osmijehom i viču: “Bako!” I srce mi se opet slomi na pola – od ljubavi i tuge istovremeno.

Moja prijateljica Zdenka često mi kaže: “Ljubice, moraš im reći! Ne možeš ti sve sama!” Ali kako da im kažem? Kako da objasnim da više nemam snage kao prije? Da me bole leđa, da mi srce lupa kad trčim za njima po parku? Da mi fali mir, tišina, vrijeme za sebe?

Jednog dana, dok sam spremala ručak za djecu, Leon je potrčao prema meni i zagrlio me oko struka. “Bako, ti si najbolja na svijetu!” Suze su mi navrle na oči. Zar je moguće biti toliko voljen i toliko neshvaćen u isto vrijeme?

Navečer sam sjela s Markom dok su djeca spavala. “Sine, moram ti nešto reći…” počela sam tiho. On je podigao pogled s mobitela: “Što je, mama?” Duboko sam udahnula: “Znaš… ja volim biti s djecom, ali ponekad mi treba malo odmora. Nisam više mlada kao prije.” Marko je samo slegnuo ramenima: “Ali ti si uvijek govorila da voliš biti s njima. Ivana i ja stvarno nemamo koga drugog.”

Osjetila sam kako me guši osjećaj krivnje. Zar sam stvarno sebična ako poželim jedan dan za sebe? Zar je grijeh što više ne mogu sve kao prije?

Sutradan sam ipak skupila hrabrost i rekla Ivani: “Ivana, danas ne mogu pokupiti Leona. Moram kod doktora.” Pogledala me iznenađeno: “A tko će onda?” Slegnula sam ramenima: “Ne znam, ali danas stvarno ne mogu.” Vidjela sam kako joj lice postaje napeto, ali nisam popustila.

Taj dan provela sam sama na klupi u parku. Gledala sam djecu kako se igraju i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za svoju obitelj. O svakoj preskočenoj kavi s prijateljicama, o svakom propuštenom koncertu u Lisinskom, o svakom trenutku kad sam stavila tuđe potrebe ispred svojih.

Kad sam se vratila kući, čekao me Marko. “Mama, Ivana je ljuta na tebe. Kaže da si nas ostavila na cjedilu.” Pogledala sam ga u oči: “Sine, ja vas volim najviše na svijetu. Ali i ja sam čovjek. I meni treba odmora.” Nije ništa rekao. Samo je slegnuo ramenima i otišao u sobu.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam napravila za svoju djecu i unuke. O tome koliko puta sam zatomila svoje želje zbog njih. I pitala se – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja? Kada prestaješ biti baka iz ljubavi i postaješ dadilja iz obaveze?

Sljedećih dana Ivana me nije zvala. U kući je vladala tišina koju nisam poznavala. Nedostajali su mi unuci, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.

Nakon tjedan dana Marko mi je prišao: “Mama… možda smo te stvarno previše opteretili. Ivana i ja ćemo pokušati drugačije organizirati stvari.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ne želim vas izgubiti. Samo želim da me ponekad pitate kako sam.” Zagrlio me čvrsto.

Danas Leon i Ema dolaze kod mene samo vikendom. I dalje ih volim najviše na svijetu, ali sada imam vremena i za sebe – za knjige, šetnje po Maksimiru, kavu sa Zdenkom.

Pitam vas – gdje vi povlačite granicu između ljubavi prema obitelji i brige o sebi? Je li sebično reći ‘ne’ kad više ne možete?